четвртак, 8. децембар 2011.

Finansijski prihodi


Uvod


Prihodi u privrednom subjektu predstavljaju prodajnu vrednost prodatih proizvoda, trgovinske robe i materijala, kao i obavljenih usluga, a dodaju se i neke druge vrednosti koje povećavaju poslovni rezultat u određenom period. U vreme prodaje ili pri bilansiranju, njihova naplata mora biti realna ili se obavezno vrše korekcije za stepen ugroženosti. Ukupni prihod predstavlja ukupnu vrednost prodatih proizvoda i usluga preduzeća koji su realizovani po prodajnim cenama. - Ukupni poslovni rezultat se dobija kao razlika između ukupnog prihoda i ukupnih stvarnih troškova, odnosno rashoda proizvoda i usluga koji su "učestvovali" u stvaranju ukupnog prihoda.

Pojam prihoda


Polazeći od osnove nastanka i uticaja na imovinu, prihodi se mogu definisati kao povećanja sredstava preduzeća proistekla iz realizovanih učinaka, finansijskih plasmana islučajnih okolnosti za koja ne postoji obaveza vraćanja. Pri obračunu totalnog rezultata preduzeća, s obzirom na to da postoji potpuna dovršenost poslovnih operacija, između prihoda i naplata i rashoda i isplata postoji vremenska i kvantitativna podudarnost.To je i razlog zbog čega totalni rezultat može biti obračunat kao razlika između naplata i isplata, odnosno što račun uspeha pri obračunu totalnog rezultata predstavlja čist račun novca.Kada se međutim utvrđuje periodični rezultat tada se zbog postojanja nedovršenih poslovnih operacija javlja i kvantitativana i vremenska nepodudarnost između prihoda i naplata i rashoda i isplata.Prihodi i rashodi se za potrebe obračuna periodičnog rezultata ne mogu definisati kao prilivi i odlivi gotovine nastali u jednom obračunskom periodu.Naplate nastale u jednom obračunskom periodu mogu se, naime odnositi na prihode prošlog tekućeg ili budućih obračunskih perioda.Rashodi, kako je već ranije izloženo, mogu izazvati isplate u tekućem, budućem ili su ih već izazvali u prošlim periodima.To je i razlog što se obračun periodičnog rezultata ne može vršiti međusobnim sučeljavanjem novčanih tokova.Tokovi rentabiliteta, od kojih su prihodi pozitivna veličina a rashodi negativna, su determinante periodičnog rezultata.Ovo ne znači ništa drugo već da je za obračun periodičnog rezultata bitno da li je prihod nastao u datom obračunskom periodu, a irelevantno je da li on u tom periodu naplaćen.





Klasifikacija prihoda


Kriterijumi prema kome može biti izvršena klasifikacija prihoda jednog preduzeća biraju se prema tome koje se informacije o prihodima smatraju značajnim.Uobičajno je da se po redovnosti javljanja prihodi klasifikuju na redovne i vanredne, a potom da se unutar redovnih prihoda izvrši podvajanje na prihode koji nastaju po osnovu obavljanja osnovne delatnosti preduzeća (poslovni prihodi), prihode koji su posledica upravljanja novčanim sredstvima preduzeća (finansijski prihodi) i ostale prihode koji se ne mogu svrstati u dve navedene grupe redovnih prihoda (ostali prihodi).

Finansijski prihodi


Upravljanje finansijskim sredstvima preduzeća dovodi do nastanka finansijskih prihoda kada preduzeće svoja slobodna novčana sredstva plasira u druga preduzeća ili finansijske institucije.
U finansijske prihode ubrajaju se:
·         Kamate
·         Iskorišćeni kasa skonto
·         Pozitivne kursne razlike
·         Prihodi od posedovanja udela u drugim preduzećima
Ovi prihodi, ili povećavaju gotovinu preduzeća, ili pak imaju za posledicu povećanje potraživanja i knjigovodstveno se obuhvataju zaduženjem odgovarajućih računa aktive i odobrenjem raćuna finansijskih prihoda.
Kamata se može definisati na više načina. Neki autori kamatu definišu kao naknadu korišćena finansijskih sredstava ili cenu upotrebe kapitala. Kamata predstavlja dohodak zajmovnog kapitala.
Prihod od kamate se može javiti pri:
·         Davanju finansijskih sredstava na zajam,
·         Preuzimanju hartija od vrednosti pre njihovog dospeća





Kamate se mogu klasifikovati kao:
1.    Ugovorna kamata,
·         Ugovorna zatezna kamata,
·         Ugovorna kazna
2.    Zakonska kamata,
·         Zakonska kazna
·         Zakonska zatezna kamata

Pozitivne kursne razlike predstavljaju takođe finansijski prihod. Da bi nastale pozitivne kursne razlike, preduzeće mora imati potraživanja ili obaveze u valuti I mora doći do promene kursa domaće u odnosu na stranu valutu.
Ako preduzeće poseduje potraživanja u valuti, tj. potraživanja prema inokupcima tada će se pozitivna kursna razlika javiti u slučaju devalvacije domaće valute, jer će za isti iznos valute biti naplaćeni viši iznos u domaćoj valuti. Nasuprot ovome, da bi pri postojanju inoobaveza nastale pozitivne kursne razlike potrebno je da kurs domaće u odnosu na stranu valutu poraste, odnosno da dodje do revalvacije, tako da za izmirenje inoobaveze treba manje domaće valute.

Primer:

Kupcima je zbog neizvršenja obaveze plaćanja u ugovorenom roku zatačunata zatezna kamata u iznosu od 2.000,00.

Redni broj
Broj konta
Opis
Duguje
Potražuje
1.
2020

6625
Kupci
Prihodi od zateznih kamata
2.000,00

2.000,00

Posedovanje akcija drugih preduzeća može nam doneti prihod u obliku dividende. Dividenda je deo dobitka deoničarskog društva koje pripada vlasniku deonica. Prihodi se priznaju u obračunskom periodu kada se I obračunaju.



Zaključak


Finansijski prihodi nastaju na osnovu dugoročno plasiranih novčanih srestava i kratkoročno
plasiranih novčanih sredstava a pojavljuju se u obliku:

Finansijski prihodi iz odnosa sa povezanim pravnim licima - najčešće se ovde evidentira kamata na kredite date povezanin pravnim licima, kada kaţemo povezana pravna lica podrazumevamo da su dva ili više pravnih ili fizičkih lica povezana tako da jedno od njih ima učešće u drugom pravnom licu.

Prihodi od kamata - ovde se evidentiraju kamate po datim kreditimana i kamate na osnovu svih potraţivanja iz duţničko poverilačkih odnosa osim gore navedenog, i zatezne kamate.

Pozitivne kursne razlike - ove razlike nastaju po osnovu poslovnih događaja koji se iskazuju u stranim sredstvima plaćanja a knjiženja se sprovode u dinarima RSD tj. domaćoj valuti. Zbog toga ove razlike mogu nastati iz odnosa sa kupcima u inostranstvu a isto tako i sa dobavljačima iz inostranstva; npr ukoliko preduzeća ima devizno potraživanje i kurs strane valute u momentu naplate ovog potraživanja poraste na naš tekući račun pristiže više sredstava u dinarskoj protivrednosti ili npr. ako imamo deviznu obavezu prema dobavljaču iz inostranstva a u momentu plaćanja kurs strane valute padne sa našeg tekućeg računa potrebno je manje sredstava za izmirenje ove obaveze, ove ovakve razlike iskazuju se i knjiže na kontu pozitivne kursne razlike.








Država kao sociološki fenomen


DRŽAVA


Država je najznačajnija politička ustanova i organizacija globalnog društva, čiji je cilj da zaštiti i unapredi društveni poredak. Taj cilj država ostvaruje legitimnim monopolom fizičke prinude kojim raspolaže poseban aparat javne vlasti.

Teorije o nastanku, elementima i prirodi država:


Teorija o božanskom poreklu vlasti je teorija po kojoj je vladar predstavnik Boga na zemlji a "svaka vlast je od Boga".
Patrijahalna teorija nastoji da objasni vlast vladara kao produženja vlasti starešine patrijarhalne porodice.
Teorija društvenog ugovora polazi od pretpostavke da ljudi svojim ugovorom stvaraju državu da bi uspostavili poredak u društvu kakav im odgovara.
Teorija sile shvata državu kao nešto sto je društvu nametnuto silom, po ovoj teoriji država je prirodna i večita ustanova.
Teorija klasnih sukoba (marksistička) nastanak države objašnjava raslojavanjem ljudske zajednice na bogate i siromašne i stvaranje aparata državne prinude.
Dirkemova teorija o nastanku države je shvatanje države kao društvene pojave koja ima "duboke korene koji sežu u dubinu društvenih odnosa".


Objasnjenju suštine države kao ustanove, doprinosi analiza njenih osnovnih elemenata:


1)Teritorija – država je teritorijalna zajednica ljudi sa precizno omeđanim granicama.
2)Stanovništvo – naseljava teritoriju, poštuje uspostavljenu vlast i prihvata njenu politiku.
3)Javna vlast – država kao ustanova i vrhovna vlast na određenoj teritoriji upravlja društvom oslanjajući se na sva sredstva koja su pravno propisana (fizička prinuda).
4)Oporezovanje – za održavanje sistema javne vlasti potrebna su određena sredstva koje država ubire na različite načine od građana: raznim porezima i taksama i sl.(stvaranje novcanih fondova)
Država nastaje kao rezultat razvoja i usložnjavanja ljudskog društva, a svojom pojavom doprinosi i unapređuje društveni život ljudi i još ga čini složenijim.
 U  interesu je svakog složenog oblika društva u kome ima mnogo drustvenih grupa sa razlicitim interesima da postoji i deluje država kao jednstvena političa ustanova i organizacija čija je osnovna funkcija održavanje, funkcionisanje i razvijanje određenog društvenog pokreta.
Na osnovu ekonomsko-klasne strukture državu delimo na različite tipove: robovlasničku, feudalnu, kapitalističku i socijalističku.
Svaki od tipova ima različito konkretno ispoljavanje:
1)prema organizaciji vrhovne vlasti  razlikuju se monarhija i republika
2)prema obliku državnog uređenja dele se na unitarne i složene (federacija ili konfederacija)
3)prema političkom nosiocu suverene vlasti drzave mogu biti demokratije (vlast naroda) i autokratije (vlast pojedinca ili manje grupe nad društvom)


.Država - nastanak i funkcije
Država je deo pravno političke nadgradnje društva. Postoje razne fiziološke, sociološke i pravne teorije o državi i njenom nastanku. Država je društvena kategorija nastala na određenom stupnju razvoja proizvodnih snaga i društvene podele rada. U prvom obliku ljudskog društva, tj. u prvobitnoj zajednici ne postoji država. To je društvo u kome ne postoji klasno izdiferencirani delovi, u kome ne postoji zajedničko vlasništvo na sredstvima za proizvodnju i nizak stupanj podele rada. Kako ne postoji privatno vlasništvo, nije postojala ni mogućnost delovanja društva. Tek u poslednjoj višoj fazi, usavršavanjem sredstava za rad, dolazi do nove podele rada, što dovodi do stvaranja viška proizvoda i mogućnosti njihovog stvaranja, što je sve skupa preduslov za rađanje elemenata budućeg novog, prvog klasnog društva. Stvaranjem klasa stvoreni su suprotni interesi. Morala se stvoriti sila koja će pokušati uskladiti te interese i klasno pocepano društvo održati na okupu. Ta sila je država. Dakle, država je institucija prvog klasnog društva robovlasništva. Nastala je na onom stupnju razvoja proizvodnih snaga kada je proizvodnja dostigla takav stupanj da bi se mogao stvoriti višak proizvoda. U ovoj fazi razvoja ljudskog društva, izvršena je najveća društvena podela rada na umni i fizički rad. Dugo vremena u teoriji se izjednačavaju pojmovi države i društva. Takvo shvatanje egzistiralo je sve do pojave teoretičara prirodnog prava i društvenog ugovora.
Prva država stvorena je sa ciljem da pokuša ublažiti klasne suprotnosti i tako klasno pocepano društvo održi na okupu. Drzava je instrument vladajuće klase koja pomoću nje nastoji da održi postojeće društvene odnose. Njen je zadatak da reprodukuje postojeći način proizvodnje i tako omogući vladajućoj klasi opstanak na vlasti. Državu kao centralizovanu birokratsku vlast stvara vladajuća klasa sa ciljem da joj služi kao aparat za očuvanje postojećih odnosa. Dakle, državu ljudi, odnosno vladajuća klasa stvara s ciljem da joj služi, međutim, cilj svake države, tj. tog birokratskog aparata je da iz sluge preraste u gospodara. Svaka država ima svoje osnovne funkcije.



Njena osnovna funkcija je:
- da zaštiti postojeći način proizvodnje,
- obezbedi vlast vladajućoj klasi.
- zaštita privatne svojine,
- obezbjeđenje nesmetanog procesa upravljanja, intervencija u privredi, radi obezbeđenja opštih društvenih uslova koji omogućuju postojeću društvenu reprodukciju, - donošenje i usvajanje usvajanje normi za regulisanje svojih  odnosa sa drugim državama u međunarodnim relacijama. Elementi države su:
-Teritorija - doseže dokle doseže njena vlast i ona je trodimenzionalna. Obuhvata: površinski deo, kopneni deo, teritoriju u visinu do beskonačnosti i u utrobu zemlje do središta.
- Narod jedne države čine: stanovnici jedne države koji su njeni državljani, stanovnici te države sa dvojnim državljanstvom i stranci te države bez državljanstva (apatridi).
Vlast čine organi administracije: - vojska, policija, carine itd. Vlast se ostvaruje sredstvima prinude.

Tipovi države


Kriterijum za klasifikaciju osnovnih tipova države je karakter ekonomske strukture odgovarajućeg klasnog društva. Svaki tip države ima vrlo različite forme u kojima se konkretno ispoljava, kao što su:
- po obliku vladavine: - monarhija i republika,
- po obliku političkog režima: - posredne i neposredne demokratije.
- po obliku organizacije vlasti: - centralistički i decentralistički.
- po obliku uređenja: - federacija, konfederacija i unutarnji oblik uređenja.
Bez obzira kakvu će konkretnu formu poprimiti određeni tip države, on uvek ima kao svoj sadržaj diktaturu vladajuće klase koja u svojim rukama ima sredstva za rad i želi da sačuva ekonomsku eksploataciju ili se bori za podruštvljavanje proizvodnih snaga i za ukidanje eksploatacije. Postoje i tzv. natklasne države, koje ne zastupaju interese određene klase, već stoje iznad klasnih interesa.
Jedan od najpoznatijih savremenih politikologa, Dejvid Held, savremene oblike moderne države razvrstava u četiri kategorije:
-Ustavna država – u kojoj su definisani oblici i granice delovanja države
-Liberalina država u kojoj su ustavnost, privatna svojina konkurentna tržišna ekonomija i izrazito patrijahalna porodica njene osnovne karakteristike.
- Pretstavnička demokratija je treća varijanta moderne države. Odluke koje utiču na zajednicu donose predstavnici koji su izabrani od naroda da bi upravljali u okviru vladavine prava.
- Jednopartijska politička zajednica koja je donedavno bila u bivšem Sovjetskom Savezu i istocnoevropskim državama. Jedna partija je legitiman izraz sveopšte volje zajednice.

Pravna država


Pravna država je ustanova i organizacija koja se temelji na sistemu pravnih normi kojih se svi pridržavaju, a kojima su zaštićena individualna i kolektivna prava i slobode. Takva držva podrazumeva demokratsku proceduru donošenja, kontrole, primene i izmene propisa. U ovakvoj državi postoji pravna sigurnost građana u pogledu svih aspekata funkcionisanja pravnog poretka. Pravna država postoji ako postoji "vladavina prava", podela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, i ukoliko svaka od grana vlasti ima svoju samostalnost u okvirima koje predviđaju ustav i zakon.

Demokratija


U savremenom društvu demokratija je postala dominantan oblik vladavine.
Postoje brojna određenja pojma demokratije, ali kada je reč o državi, demokratija označava politički režim u kojem svi građani ravnopravno i putem slobodnog izražavanja svoje volje učestvuju u odlučivanju kako će se upravljati državom
U zavisnosti od toga da li se demokratija shvata, pre svega, kao sistem odlučivanja u kome građani neposredno donose odluke ili to čine preko odredjenih predstavnika, razlikuju se dva osnovna modela demokratije: neposredna i predstavnička.
Neposredna demokratija je izvorni tip demokratije kakav je postojao u antičkoj Grčkoj. Slobodni građani su neposredno učestvovali i donosili odluke o političkim i drugim državnim poslovima.
Najznačajnija institucija neposredne demokratije je referendum na kome se građani tajno izjašnjavaju o nekom značajnom društvenom pitanju, kao što su ustav, teritorijalna pitanja, pristupanje Evropskoj uniji i druga pitanja.
Predstavnička demokratija je obeležje modernog doba tako da je već utemeljena u zemljama Zapada, a da je široko prihvaćena u bivšim socijalističkim zemljama Evrope, kao i u nekim drugim zemljama širom sveta (zemlje u razvoju). U političkom sistemu predstavničke demokratije u donošenju odluka u ime građana učestvuju izabrani predstavnici.
Pitanje ko se sve može ubrajati u „građane˝ bilo je povezano sa postizanjem opsteg prava glasa za sve građane tokom devetnaestog i dvadesetog veka. Liberalna demokratija je dobila savremeni oblik u građanskom društvu, uz ispunjenje odredjenih uslova sadržanih u ustavu i drugim pravnim aktima, koji se u osnovu mogu izraziti na sledeći način:
-vlasti počiva na volji građana izraženoj neposredno na opštim slobodnim i pravednim izborima preko opšteg prava glasa,
-garancija osnovnih ljudskih prava i slobode građana,
-na čelo podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku,
-vladavina prava,
-politički pluralizam (višepartijski sistem),
-odgovornost predstavnika i mogućnost njihovog opoziva ukoliko ne uživaju poverenje biračkog tela,
-sloboda mišljenja, udruživanja i informisanja,
-demokratski tim političke kulture
U praksi socijalističkih drzava postojala je treća varijanta demokratije kao socijalistička demokratija.
Socijalistička demokratija trebalo je da se ostvaruje kao neposredna, stvarna ekonomska i politička demokratija, i da na taj način ostvari prednosti nad buržoaskom demokratijom. I pored toga što su neki elementi bili proklamovani ustavima socijalističkih zemalja, ona nije mogla da se ostvari u uslovima jednopartijskog sistema
U novijoj istoriji demokratija se često označava i kao vladavina većine.
Međutim, odnos većine i manjine nije sasvim jednostavan, kako to na prvi pogled izgleda. Prvo, pojam većine podrazumeva da je to više od polovine nekog političkog tela. Situacija je dosta složenija kada postoji veliki broj stranaka (kao u našoj zemlji) i kada se za učešće u vlasti prave široke koalicije i sa manjim strankama koje nemaju veću podršku birača.

Zaključak


Država je kroz istoriju prolazila kroz različite oblike organizovanja i pokazala može da ima mnogo negativnih karakteristika, ali da je jedini način da se društvo organizuje državna organizacija. U istinski demokratskim državama postoji težnja da država služi svim gradjanima u zaštiti njihovih prava i interesa, a ne više da služi interesima viših grupa ili klasa.
Država u modernom smislu reči sve više gubi represivnu funkciju i dobija socijalnu funkciju koja se izražava kroz termin „država blagostanja˝. Država je kroz istoriju težila apsolutnnoj nezavisnosti i smatrala je druge države svojim „protivnicima˝, dok u novije doba države shvataju da samo međusobnom saradnjom i udruživanjem u različite saveze, unije, kao i kroz međusobne organizacije, mogu da postignu mnogo više nego nadmetanjem sa drugim državama. Istinski cilj država bio bi u budućnosti da je svaki građanin ne posmatra više kao nekoga ko će da ograničava njegova prava. Moderna država treba da čini sve da svojim građanima pruži podsticaj u svim sferama života, tako što će im omogućiti nesmetan razvoj i napredak. Država sve više teži ka ostvarivanju kulturnih i naučnih ciljeva. Država više ne gleda samo sebe nego shvata da će moći da se razvija samo ako i njene susedne države teže istim ciljevima i sveukupnom progresu.

Finansijski menadžment



Dragi studenti, 

kada dođe vreme za seminarske radove svi se obratimo našem najboljem drugaru - Google.
Lutanje po netu u potrazi za seminarskim radom može trajati satima ali nadam se da će vam ovaj rad uštedeti vreme ;)


1.      Pojam finansijskog menadžmenta  


            Finansijski menadžment se može posmatrati:

1)         kao naučna disciplina – proučava upravljanje finansijama u preduzeću, tesno je povezan sa računovodstvom i ekonomijom. Razvio se iz nauke o finansijama tokom prošlog veka, naročito 20-ih godina. Tada se, sa razvojem akcionarskih društava i ekspanzijom finansijskih tržišta, pojavio veliki broj naučnih radova iz ove oblasti.
2)         kao funkcija preduzeća – obuhvata aktivnosti preduzeća koje se odnose na sticanje, finansiranje i upravljanje imovinom, pri čemu je glavni zadatak obezbeđenje stalnih izvora finansiranja. Upravljanje finansijama se vrši preko upravljanja novčanim tokovima; finansijskom delatnošću se upravlja na osnovu poznavanja ekonomije, finansijskog prava i sl; finansijski menadžment obuhvata planiranje, organizaciju, motivaciju, kontrolu i sl.
Finansijski menadžment ima posebno mesto u sistemu menadžmenta, zato što su finansije tesno povezane sa upravljanjem, tehnologijom, resursima, kadrovima itd. Greške u finansijskom menadžmentu mogu da dovedu do negativnih posledica u ovim oblastima; s druge strane, često se izvori finansijskih problema nalaze upravo u ovim oblastima.
U našoj zemlji, kao i u drugim zemljama u tranziciji, finansijski menadžment tek dobija pravi značaj, dok je u zemljama tržišne privrede odavno postao značajna naučna disciplina i praktična delatnost.

2.      Predmet finansijskog menadžmenta


Predmet finansijskog menadžmenta po tradicionalnom principu bio je problem pribavljanja kapitala, odnosno pasiva bilansa stanja,  što nije davalo odgovor na pitanje da li prduzeće ulaže capital u sigurnu alternative.Finansijska funkcija je samo sprovodila odluke, koje su
donosili drugi. Ovaj pristup nije dovoljno obuhvatan.
Krajem 50-ih godina, usled naglog ekonomskog rasta i brzih tehnoloških promena, veliki uspon doživljavaju finansijske institucije kao što su penzioni fondovi i osiguravajuće organizacije. Zato je porasla i odgovornost menadžera: prema akcionarima i kreditorima (ulozi), zaposlenima (plate), državi (porezi), dobavljačima (naplata). Menadžeri su zainteresovani za uspeh preduzeća jer im to obezbeđuje veće plate, a i zato što su često akcionari. Nastala je potreba za korišćenjem naučnih metoda u donošenju finansijskih odluka i razvijen je savremeni pristup finansijskom menadžmentu.
            Za razliku od tradicionalnog pristupa, savremeni pristup finansijskom menadžmentu polazi od naglog ekonomskog rasta i tehnoloških promena, što je uslovilo da izuzetno poraste značaj ogovornosti menadžera za uspeh preduzeća. On se pored problema nabavke kapitala bavi i aktivom i pasivom bilansa stanja.
Finansijski menadžment treba da obezbedi odgovore na tri važna pitanja:
  • Koju vrstu sredstava preduzeće treba da pribavi?
  • Koliki ukupan obim sredstava preduzeće treba da ima?
  • Kako potrebna sredstva treba da budu finansirana?

3. Uloga finansija u procesu reprodukcije

 

            Finansije predstavljaju sveukupnost odnosa nastalih u procesu stvaranja novčanih fondova privrednih subjekata i države, i njihovog korišćenja u cilju reprodukcije, podsticanja i zadovoljenja socijalnih potreba.
            Proces reprodukcije se sastoji iz četiri faze: proizvodnje, razmene, raspodele i potrošnje. Finansijski resursi se stvaraju u stadijumu proizvodnje, kada nastaje nova vrednost, međutim realno gledano finansijski resurs nastaje samo u stadijumu razmene, kada se novostvorena vrednost realizuje.
            Finansije se dele na tri oblasti: finansije privrednih subjekata, osiguranje i državne finansije. Unutar svake je moguće izdvajati posebne grupe. Svaka oblast je specifična, ali one zajedno obrazuju finansijski sistem jedne države. Njihova povezanost se ostvaruje posredstvom institucija bankarskog sistema.
Prema izvorima stvaranja finansijski resursi dele se na:
a)      one koje se obrazuju na osnovu sopstvenih sredstava, deoničarski kapital, akcionarski kapital i sl.
b)      one koji su na finansijskom tržištu rezultat operacija hartijama od vrednosti
c)      one koje se ponovo raspodeljuju, budžetske subvencije, naknade osiguranja..

Mogu se izdvojiti (mada ne potpuno precizno) tri osnovna ciklusa delatnosti preduzeća:
  • Investicioni ciklus – sadrži povratnu povezanost investicionih (ulaganje finansijskih resursa) i deinvesticionih (izvlačenje dobiti) operacija preduzeća;
  • Ciklus tekućih operacija – sadrži povratnu povezanost operacija za snabdevanje, proizvodnju i plasman (u nekim preduzećima teško je odvojiti investicione od tekućih operacija);
  • Novčani ciklus – operacije koje su povezane sa upravljanjem slobodnim novčanim sredstvima preduzeća: pokrivanje kratkoročnih finansijskih potreba preduzeća korišćenjem kredita.

 

4. Finansijski sistem preduzeća i uticaj cena na finansijski menadžment

 

            Finansijska sredstva su preduzeću neophodna za njegovo:
  1. osnivanje – potreban je početni novac, kojim će se obezbediti neophodni činioci proizvodnje;
  2. poslovanje – treba finansirati tekuće poslovanje, obrtna sredstva, solventnost i rentabilnost;
  3. razvoj – da bi se omogućio razvoj, potrebno je obezbediti nova ulaganja.
Sve poslovne odluke preduzeća imaju finansijske implikacije (pozitivne ili negativne). Sve faze poslovnog procesa (nabavka, proizvodnja, prodaja, finansiranje) treba posmatrati sa finansijskog aspekta. Sva imovina i izvori finansiranja, prihodi i rashodi i novčani tokovi prate se i iskazuju novčano. Zarade, porezi, dividende i druge obaveze isplaćuju se u novcu. Zato je preduzeće FINANSIJSKI SISTEM.
CENA je ekonomski instrument zahvaljujući kome vrednost proizvoda dobija novčani izraz i postaje objekat raspodele. To je jedan od osnovnih faktora koji utiču na dalji proces raspodele: od cene zavisi kojom će količinom novčanih sredstava preduzeće raspolagati; u okviru cene određuju se proporcije buduće raspodele.
Cena preko ponude i tražnje utiče na obim finansijskih izvora i finansijskih tokova: što je viša cena, manja je tražnja (osim kod najneophodnije robe i kod robe specijalne potražnje).
Cena utiče na period obrta kapitala i kreditni rizik: određivanjem određenog nivoa cene može se ubrzavati ili usporavati obrt kapitala; prilikom kretanja robe (ili fin. instrumenta) od proizvođača (eminenta) ka potrošaču (investitora), rizik od kvarenja ili gubitka se može preuzeti ili predati.

Glavni finansijski cilj preduzeća


            Osnovni cilj finansijskog menadžmenta na nivou države je učvršćivanje sistema socijalnih odnosa – da slojevi društva ne budu u nedozvoljenom stanju. Zato prilikom donošenja finansijskih odluka treba: proceniti njihove posledice, nastojati da se smanje troškovi njihove realizacije i sl.
            Glavni finansijski cilj preduzeća je maksimalizacija profita. Za akcionare je osnovni cilj maksimalizacija njihove imovine. To se postiže povećanjem tržišne vrednosti akcija. Postoje tri glavne odluke od kojih zavisi da li će se povećati ili smanjiti vrednost akcija, a time i preduzeća:
  1. Odluka o investiranju (ulaganju) u materijalnu/finansijsku imovinu utiče na strukturu imovine u aktivi. Ako su ulaganja sigurna i rentabilna, dovešće do povećanja tržišne vrednosti akcija.
  2. Odlukom o finansiranju se definiše struktura finansiranja preduzeća, tj. način pribavljanja sredstava za pokriće svih obaveza: iz sopstvenih ili tuđih, dugoročnih ili kratkoročnih izvora.
  3. Odluka o dividendi i zadržanom dobitku – ako su veće dividende, veća je i tražnja za akcijama; zadržani dobitak povećava trajni kapital preduzeća, koji se može koristiti za investiranje.
Ove tri odluke su međuzavisne. Treba težiti njihovoj optimalnoj kombinaciji u odnosu na glavni cilj – maksimalizaciju profita, a da se pri tom ne ugrozi opstanak preduzeća.Često se kao način maksimilizacije profita zagovara maksimilizacija zarade po akciji,što nije prikladan cilj.

6. Sporedni finansijski ciljevi preduzeća

 

            Sporedni ciljevi su: maksimalizacija neto dobitka u dugom roku i jačanje finansijske snage.
Neto dobitak je deo bruto dobitka (umanjen za kamate i poreze) koji ostaje preduzeću na raspolaganju. Neto dobitak se u akcionarskim društvima deli na:
  • dividendni dobitak – iz koga se isplaćuju dividende,
  • zadržani dobitak – povećava trajni kapital, koristi se za finansiranje razvoja, pokrivanje gubitaka
  • rezerve – za pokriće poslovnog i finansijskog rizika.
Maksimalizacija ukupnog dobitka nije najbolje rešenje, jer ako se taj dobitak npr. investira, akcionari od njega neće imati koristi. Cilj je maksimalizacija neto dobitka što se postiže maksimalizacijom prihoda, minimalizacijom troškova i minimalizacijom poreza.


Finansijsku snagu čine kvantitativna i kvalitativna komponenta:
Kvantitativna finansijska snaga – obim i vrednost imovine. Ona zahteva: usklađenost osnovnih sredstava sa poslovnim zadatkom (da ne bi bilo neiskorišćenih kapaciteta), usklađenost osnovnih i obrtnih sredstava (da ne bi došlo do zastoja); usklađenost kratkoročnog i dugoročnog finansiranja, usklađenost sopstvenog i tuđeg kapitala, očuvanje finansijske ravnoteže.
Kvalitet finansijske snage čini trajna sposobnost: plaćanja obaveza u roku (solventnost), kratkoročnog i dugoročnog finansiranja (tekućeg poslovanja i razvoja), ulaganja u materijalnu i finansijsku imovinu, zadovoljenja finansijskih potreba radnika, menadžera i države; očuvanje i povećanje imovine vlasnika.
Kvalitet finansijske snage je primaran, jer uslovljava mogućnost poslovanja, dok kvantitet uslovljava obim poslovanja.

7. Organizacija finansijskog menadžmenta

 

            U malim i srednjim preduzećima finansijska delatnost se obavlja u drugim sektorima: u knjigovodstvu, informatičkoj službi i sl. U velikim preduzećima, finansijska delatnost je jasno raspodeljena između finansijske, informatičke i kontrolne službe.
            Organizovati znači stvoriti neku organizacionu strukturu. Izbor organizacione strukture finansijskog menadžmenta zavisi od velikog broja faktora, kao što su: veličina organizacije, delatnost, tržište, tehnologija koja se koristi, vreme za dobijanje proizvoda, vreme za donošenje odluka, informacioni sistem, tip menadžmenta u preduzeću, organizaciona kultura i organizaciono-pravna forma preduzeća.
            Ovi faktori različito utiču i na sadržaj delatnosti finansijskog menadžmenta. Delatnost finansijskog menadžmenta može da bude strukturisana na sledeći način:
1) opšta finansijska analiza i planiranje;
2) obezbeđivanje preduzeća finansijskim resursima (upravljanje izvorima sredstava); i
3) raspodela finansijskih resursa (investiciona politika i upravljanje aktivom).

8. Klasifikacija odluka fin. men; Suprotnost interesa i ciljeva u akcionarskom društvu


            Polazeći od efikasnosti, varijante odluka i sistema mogu biti:
  • Obične – efikasnost odgovara normama za tu privrednu granu. Postoje tri tipa ovih varijanti: neefikasna varijanta (ne omogućava da se problem reši), racionalna (omogućava) i optimalna.
  • Sinergijske – kad se prihvate, efikasnost naglo raste. Sinergijska rešavanja se javljaju npr. kod razrade novih tehnologija. U finansijskom menadžmentu se sinergijski efekat odlučivanja zove efekat poluge.
  • Asinergijske – dovode do smanjenja efikasnosti (npr. zbog kašnjenja u izvršavanju odluka).
Ako preduzeće želi da poveća obim proizvodnje, da obnovi materijalnu bazu i sl. mora da investira. Na donošenje odluke o investiranju utiče: vrednost projekta, vrsta investicije, rizik, uticaj na rentabilnost i sl.
 Postoje sledeće raspodele investicija:
  1. Prostorna – ako postoji nekoliko nez. projekata za koje nema resursa, treba stvoriti inv. portfelj;
  2. Vremenska – ako postoji nekoliko nezavisnih, dostupnih projekata, koje preduzeće ne može istovremeno da realizuje u istoj godini, treba optimalno rasporediti projekte po godinama.

Odluke finansijskog menadžmenta moraju da obuhvataju sledeće operacije:
1) otkrivanje problema;
2) prikupljanje informacija;
3) analiza informacija;
4) postavljanje cilja koji treba postići rešavanjem problema;
5) dekompozicija tog cilja na ciljeve svakog od subjekata koji se nalaze u finansijskim odnosima;
6) određivanje kriterijuma za ocenu efikasnosti svakog subjekta;
7) analiza mogućih posledica donošenja odluke;
8) razvoj i ocena različitih alternativa;
9) donošenje odluke, saopštavanje izvršiocima, izvršenje i kontrola izvršenja.
Interesi akcionara – da uvećaju svoju imovinu, radnika – bolje plate i bolji uslovi rada, i države – da naplati veće poreze, često su suprotstavljeni i isključivi. Ako se ciljevi menadžera i akcionara razlikuju, menadžment može delovati u sopstvenom interesu umesto u interesu akcionara. Menadžeri će donositi optimalne odluke samo ako su motivisani i ako ih akcionari kontrolišu.

9. Finansijsko upravljanje obrtnim sredstvima


Ukupna sredstva za finansiranje poslovanja: kapital vlasnika, dug trećim licima i zarada iz poslovanja, služe za pribavljanje osnovnih i obrtnih sredstava.
Osnovna sredstva su sredstva koja se postepeno troše i duže se koriste u poslovanju: zemljište, građevinski objekti, dugor. potraživanja...
Obrtna sredstva se stalno troše u procesu proizvodnje ili su nabavljena radi prodaje. Ova sredstva se često pretvaraju izjednog oblika u drugi (novčani/naturalni) i obrću se u kraćim rokovima. To su: svi oblici novca, kratkoročne hartije od vrednosti, kratkoročna potraživanja (čiji je rok dospeća do godinu dana), sva imovina koja se u toku godine preobrne u novac, sve zalihe.
Upravljanje obrtnim sredstvima pretpostavlja da se sa što manjim ulaganjima u ukupna obrtna sredstva ostvari što veći obim poslovanja. Time se maksimizira rentabilnost i održava odgovarajući nivo solventnosti.
Preduzeće treba da utvrdi optimalan obim neto obrtnih sredstava – razlika između ukupnih obrtnih sredstava i kratkoročnih obaveza (obaveze prema dobavljačima za nabavljanje sirovina i materijala, ukalkulisane obaveze tekućih troškova poslovanja, i kratkoročni bankarski krediti). Taj obim je pokazatelj (ne uzrok) solventnosti, uslovljava rentabilnost i rizik, a proizilazi iz različitih kombinacija dugoročnih i kratkoročnih izvora finansiranja.

10. Upravljanje zalihama

 

            Zalihe obuhvataju veliki deo ukupnih poslovnih sredstava, pa zahtevaju velika novčna ulaganja. Zato je važno održavati optimalan nivo zaliha – onaj nivo koji stvara najniže ukupne troškove u vezi zaliha. Troškovi upravljanja zalihama su:
  1. Troškovi pribavljanja zaliha – nastaju prilikom zamene utrošenih zaliha sirovina i materijala za potrebe proizvodnje, kao i prilikom zamene zaliha gotovih proizvoda za potrebe prodaje. To su troškovi: ispostavljanja porudžbine, prijema, istovara, kontrole i smeštaja zaliha...
  2. Troškovi držanja zaliha – nastaju zbog postojanja i držanja zaliha u preduzeću. To su troškovi uskladištenja, vezivanja kapitala,  porez na imovinu i sl.
  3. Troškovi nedostatka zaliha – nastaju kad se pojavi nedostatak zaliha sirovina i materijala neophodnih za potrebe proizvodnje, kao i nedostatak zaliha gotovih proizvoda neophodnih da se zadovolje porudžbine kupaca. U ove troškove spadaju: propušteni prihodi od prodaje, gubici zbog neizvršenja planova proizvodnje, gubitak reputacije kod kupaca...
Postoje dve osnovne vrste odluka o zalihama:
a)      koliko treba pribaviti zaliha u jednoj porudžbini – optimalna veličina porudžbine je ona koja prouzrokuje najniže ukupne troškove pribavljanja i držanja zaliha;
b)      u kojim intervalima pribavljati zalihe – optimalna učestalost pribavljanja zaliha je ona koja prouzrokuje najniže troškove držanja i nedostatka zaliha.

11. Upravljanje novcem

 

            Upravljanje novcem podrazumeva stalno balansiranje između solventnosti i rentabilnosti, što se ostvaruje uspostavljanjem optimalnog salda gotovine. Svaki periodični deficit gotovine (smanjenje solventnosti,povećanje rentabilnosti) mora imati izvore pokrića, dok svaki suficit (smanjenje rentabilnosti jer ne ostvaruje prinos,povećanje solventnosti) treba da ima mogućnost za rentabilan plasman izvan redovnog poslovanja.
            Pri određivanju minimalno potrebnog slada gotovine potrebno je posmatrati troškove koji nastaju u vezi sa gotovinom (troškovi držanja, nedostatka  i transakcija gotovine).
            Optimalni saldo gotovine je onaj saldo koji minimizira ukupne troškove gotovine, a to su: troškovi držanja gotovine – pa nije ostvaren prinos, troškovi nedostatka gotovine – pa nisu iskorišćeni povoljnim uslovi nabavke, troškovi transakcija gotovinom – administrativni, manipulativni, provizije.
            Za određivanje optimalnog salda gotovine najčešće se koristi finansijski metod, koji polazi od činjenice da minimalni saldo gotovine treba da bude jednak prosečnom godišnjem saldu koji je neophodan za obavljanje redovnih aktivnosti preduzeća.

PROSEČNI SALDO GOTOVINE =
Ukupni godišnji izdaci gotovine
Koeficijent obrta gotovine

Koeficijent obrta gotovine pokazuje koliko se gotovinskih ciklusa obavi u toku jedne poslovne godine. Gotovinski ciklus je broj dana koji protekne od trenutka izdavanja do trenutka primanja gotovine. Koeficijent obrta gotovine se dobija kada se broj dana u godini podeli sa (prosečnim) trajanjem jednog obrta.

Zadatak finansijskog menadžmenta je da skrati prosečno trajanje obrta, tj. da poveća koeficijent obrta gotovine. Cilj preduzeća je da smanji saldo i ukupne troškove gotovine.

            Pri upravljanju gotovinom treba težiti da se što više gotovine oslobodi i da se rentbilno uloži, ali da se pri tom ne ugrozi solventnost. Privremeno slobodnu gotovinu treba ulagati u hartije od vrednosti, da bi se ostvario prinos. Preduzeće može da pribavlja gotovinu emisijom i prodajom hartija od vrednosti. Bezgotovinske naplate sa žiro računa uplatioca stižu na žiro račun preduzeća. Zadatak finansijskog menadžmenta je da što više sinhronizuje prilive i odlive (zbog suficita i deficita). Gotovinom se plaća samo kada se ne može izvršiti bezgotovinsko plaćanje (maloprodaja, usluge stanovništvu). Gotovina se čuva u blagajni. Prihodovana gotovina se mora uplatiti na žiro račun, a gotovina za plaćanja se podiže sa žiro računa.

            Priliv novca podrazumeva: novac koji se naplati od prodaje, zaduživanje (uzimanje kredita), ako vlasnici uvećaju kapital ili umanjivanje obrtnih sredstava. Priliv služi u prvom redu za plaćanje nabavki, da obezbedi kontinuitet poslovanja. Odliv novca podrazumeva: ulaganje u osnovna sredstva, vraćanje duga, isplatu dividendi i povećanje obrtnih sredstava. Razlikom između priliva i odliva uvećava se ili umanjuje saldo novca. Usklađivanjem priliva i odliva održava se solventnost.

            Priliv novca se može podsticati i ubrzavati, a odliv usporavati. Međutim, i jedno i drugo imaju svoju cenu: troškovi pogodnosti za ranije plaćanje (kasa-skonto i sl.), odnosno prihvatanje većih kamata, obezbeđivanje plaćanja i sl.

12. Finansijsko prognoziranje i programiranje


            Odlučivanje i prognoziranje su neraskidivo povezani. Vremenski period od trenutka dobijanja informacije do trenutka izvršenja odluke naziva se ciklus upravne odluke (Cu).
Cu = Vi + Vd + Vs , gde je: Vi vremenski interval od trenutka dobijanja informacija do trenutka donošenja odluke; Vd interval za donošenje odluke; i Vs za saopštavanje i izvršenje donete odluke.
U procesu razrade upravne odluke treba uraditi prognozu njene ostvarivosti, što zavisi od finansijskih resursa, postojanja potrebnih organizacionih struktura, motivacije izvršilaca...
            Finansijsko prognoziranje je ispitivanje mogućeg stanja, mogućih načina da se dostigne to stanje finansija u budućnoti, i procena verovatnoća njihovog ostvarenja. Usmereno je na to da se odrede: mogući obim finansijskih resursa u periodu za koji se vrši prognoziranje, izvori finansiranja, i načini njihovog korišćenja.
            U finansijskom prognoziranju može da se primeni metod postavljanja prognostičkog scenarija – utvrđuje se logični redosled događaja, sa ciljem da se pokaže kako može korak po korak da se razvija buduće stanje preduzeća, polazeći od postojeće situacije. Važno je da se odrede faktori  koji omogućavaju dostizanje postavljenih ciljeva, kao i da se odrede vremenske koordinate.
            Osnovni ciljevi finansijskog programiranja su: preciziranje načina postizanja ciljeva; preciziranje izvora, tokova i rokova pristizanja finansijskih resursa; preciziranje potrošnje resursa; povećanje efikasnosti potrošnje resursa i obezbeđenje kontrole izvršavanja programa.

13. Pojam finansijskog planiranja

 

            Finansijsko planiranje je iskazivanje raznih planova – nabavke, proizvodnje, prodaje – u finansijskim pokazateljima. Planiranje finansijskih sredstava se sintetizuje u finansijskom planu.
U finansijskim planovima se cilj finansijske politike – finansijska snaga – u vrednosnom izrazu stavlja u vreme i prostor. Iz finansijskih planova se vidi: šta se namerava učiniti, kako, ko će cilj ostvariti, kada i gde.
U finansijskom planu se definišu: izvori finansiranja, raspodela finansijskih resursa, obavezna plaćanja, rokovi realizacije finansijskih mera. U vezi s tim, finansijsko planiranje se može podeliti u dve etape:
a)      Planiranje finansijskih izvora i tokova, i
b)      Sopstveno finansijsko planiranje.
Prema periodu za koji se vrši planiranje, postoje: dugoročno (za period od 5 i više godina), srednjoročno (do 5 godina) i kratkoročno planiranje (do godinu dana).

Finansijsko planiranje obuhvata:
1) plan bilansa uspeha,
2) plan bilansa stanja,
3) plan novčanih tokova, i
4) plan dugoročnih ulaganja (izražava obim, strukturu, trajanje ulaganja i strukturu izvora finansiranja).

14. Svodno finansijsko planiranje

           
Svodno planiranje je izrada plana za preduzeće kao celinu. Finansijsko planiranje ima za zadatak da izradi i prezentira plan aktivnosti preduzeća i njegovih potreba za poslovnim sredstvima u izvorima finansiranja koji je izražen u monetarnoj formi.  (Svodni plan nije prost zbir planova organizacionih delova, on se odnosi na preduzeće kao celinu – planovi pojedinih organizacionih delova moraju biti usklađeni i usmereni ka istom cilju.) Monetarni pokazatelji ukupne poslovne aktivnosti predstavlaju prihodi, rashodi I finansijski rezultat koji se svodno prezentiraju periodičnim bilansom uspeha. Pošto su nosioci prihoda, rashoda i finansijskog rezultata razni proizvodi i usluge, oni (prihodi, rashodi i finansijski rezultat) se u pripremi svodnog finansijskog plana moraju alocirati prema nosiocima.

Planiranje prihoda i rashoda nije samo po sebi dovoljno. Preduzeće mora da planira ukupne i dodatne potrebe za poslovnim sredstvima bez kojih finansijski rezultat nije moguće realizovati.

Najvažniji segment svodnog finansijskog plana je plan prodaje – svi ostali planovi su uslovljeni tim planom Inicijalni plan je plan prodaje. On se bazira na dugoročnom planiranju prodaje. Na bazi plana prodaje donosi se plan proizvodnje i troškovi proizvodnje. Plan proizvodnje je osnova za izradu plana nabavke i troškove nabavke.

Svi ovi planovi su preliminarni parcijalni planovi, ali se oni objedinjuju u planirani bilans uspeha kao svodni izraz. Osim bilansa uspeha, preduzeće mora da planira i bilans stanja – mora da planira potrebe za poslovnim sredstvima bez kojih se planirani obim aktivnosti i finansijski rezultat ne bi mogli ostvariti. Ovaj plan obuhvata: planove ulaganja u pojedine kategorije poslovnih sredstava (fiksna imovina, zalihe, potraživanja, gotovina) i planove izvora iz kojih ta ulaganja treba da se finansiraju.

Važan je i plan tokova gotovine, koji zauzima centralno mesto u planu.

Godišnji finansijski plan  uključuje  plan i troškove prodaje, plan i troškove proizvodnje, plan i troškove nabavke, plan troškova istraživanja i razvoja, plan troškova administracije, plan kapitalnih ulaganja, plan novčanih tokova, plan finansiranja i planirani bilans stanja i uspeha.

Zato se godišnji finansijski plan naziva i svodnim finansijskim planom..To je sveobuhvatni i koordinisan plan aktivnosti preduzeća  i njegovih potreba za poslovnim sredstvima i izvorima finansiranja za određeni vremenski period.
           
           

15. Plan bilansa uspeha i plan bilansa stanja


            Plan bilansa uspeha pokazuje očekivani iznos finansijskog rezultata i njegovu strukturu za određeni period. Ovaj plan se raščlanjava po mesecima i tromesečjima ili po vrstama proizvoda, prodajnim teritorijama, kupcima i sl.

            Ovim planom se planira neto dobitak, čime se definiše: rentabilnost, očuvanje i uvećanje imovine i održavanje solventnosti. U okviru planiranja bilansa uspeha utvrđuju se i rizici i ispituje se mogućnost njihovog smanjenja.
Korekcija bilansa uspeha se vrši po sledećoj shemi:
Promene u tekućoj aktivi i pasivi
Uticaj na gotovinu
Način korekcije
Povećanje obrtnih sredstava (osim gotovine)
Smanjuje gotovinu
Oduzeti od neto dobitka
Smanjenje obrtnih sredstava (osim gotovine)
Povećava gotovinu
Dodati neto dobitku
Povećanje kratkoročnih obaveza
Povećava gotovinu
Dodati neto dobitku
Smanjenje kratkoročnih obaveza
Smanjuje gotovinu
Oduzeti od neto dobitka




Plan bilansa stanja pokazuje očekivano finansijsko stanje preduzeća na kraju meseca ili tromesečja i na kraju planske godine.
           
Ovaj plan izražava mogućnost finansiranja, kao i održavanja solventnosti, za čitav planski period, kao i za kraća i duža razdoblja u toku planskog perioda.

Primer: PREDRAČUN BILANSA USPEHA INVESTICIJE  izgradnje hotela                                                                                       U EUR
GODINA
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
Prihodi od prodaje
3.238.594
4.120.679
4.787.024
5.446.196
5.712.196
5.861.196
5.965.196
6.045.196
6.097.196
6.152.196
BRUTO PRINOS IZ POSLOVANJA
3.238.594
4.120.679
4.787.024
5.446.196
5.712.196
5.861.196
5.965.196
6.045.196
6.097.196
6.152.196
Troškovi materijala i usluga
1.263.523
1.639.787
1.921.244
2.039.938
2.128.578
2.068.538
2.014.598
2.032.698
2.124.578
2.055.478
Troškovi rada
566.321
615.874
665.427
707.901
716.416
724.869
733.561
742.191
751.161
760.171
Amortizacija
1.576.703
1.365.703
1.154.703
943.703
1.014.036
943.703
873.369
803.036
1.014.036
943.703
POSLOVNA DOBIT
-167.952
499.316
1.045.651
1.754.655
1.853.166
2.124.086
2.343.668
2.467.271
2.207.421
2.392.845
Finansijski prihodi










Finansijski rashodi
1.316.269
751.859
687.772
619.520
584.593
498.610
407.039
309.516
243.416
135.257
DOBIT IZ REDOVNOG POSLOVANJA
-1.484.221
-252.544
357.878
1.135.135
1.268.574
1.625.476
1.936.629
2.157.754
1.964.005
2.257.587
Vanredni prihodi










Vanredni rashodi










DOBIT PRE OPOREZIVANJA
-1.484.221
-252.544
357.878
1.135.135
1.268.574
1.625.476
1.936.629
2.157.754
1.964.005
2.257.587
Varijabilna nagrada za menadžment
197.225
261.103
308.049
377.770
401.408
429.490
450.385
457.843
451.004
467.117
(dobit+amortiz.)










Dobit posle isplate nagrade menadžmentu
-1.681.446
-513.646
49.829
757.365
867.165
1.195.985
1.486.243
1.699.912
1.513.001
1.790.471
Porez na dobit
0
0
4.983
75.736
86.717
119.599
148.624
169.991
151.300
179.047
NETO REZULTAT
-1.681.446
-513.646
44.846
681.628
780.449
1.076.387
1.337.619
1.529.920
1.361.701
1.611.423

 



16. Planiranje novčanih tokova – gotovine


            Za zaštitu solventnosti i maksimiziranje rentabilnosti, neophodan je kontinuelan tok gotovine. Preduzeće ne može idealno da uskladi novčana primanja i davanja. Zato mora u svakom trenutku da postoji saldo gotovine, tj. zaliha novca kojom se obezbeđuje kontinuitet finansijske aktivnosti.
            Instrumenti kontrole tokova gotovine su:
  • Izveštaji o tokovima gotovine – sintetizuju novčana primanja i davanja i pokazuju promene salda gotovine;
  • Planovi tokova gotovine – analiziraju buduća primanja i davanja koja će se odraziti na povećanje ili smanjenje salda gotovine.
Postoje dve vrste metoda planiranja gotovine:
    1. Bilansni metodi – na osnovu raznih informacija (finansijsko stanje preduzeća, planirani obim poslovne aktivnosti i sl.), projektuje se očekivani bilans stanja, bilans uspeha i saldo gotovine na kraju planskog perioda. U okviru bilansnih metoda razlikuju se:
      • metod projektovanog bilansa stanja – upoređivanje početnog i projektovanog bilansa stanja na kraju planskog perioda;
      • metod korigovanog bilansa uspeha – prevođenje planiranih prihoda, rashoda i neto dobitka iz bilansa uspeha na očekivana primanja, izdavanja i neto novčani tok iz poslovanja.
    2. Dinamički metodi – dinamični plan gotovine se razrađuje u tri faze:
  • donosi se plan primanja i davanja gotovine po različitim osnovama, pri čemu osnovnu sadržinu čine tokovi vezani za redovno poslovanje;
  • plan suficita i deficita gotovine – konfrontiraju se primanja i davanja u toku određenog vremenskog perioda i utvrđuje se suficit ili deficit u odnosu na minimalni saldo gotovine;
  • plan finansiranja – utvrđuje se dinamika zaduživanja i otplate, u zavisnosti od toga da li se radi o deficitu ili suficitu gotovine.

17. Pojam i etape finansijske analize


            Finansijska analiza se bavi analizom finansijskog stanja preduzeća i mogućnostima promena u željenom pravcu. Veliki deo analize se vrši stavljanjem u odnos određenih vrednosti iz bilansa stanja i bilansa uspeha. (Odnos jedne bilansne pozicije prema drugoj, izražen kroz matematičku formulu, naziva se racio. Racio brojevima se utvrđuju i mere one uzročne veze između bilansnih pozicija koje odražavaju poslovna stanja i tendencije.)
            Finansijska analiza podrazumeva sakupljanje i korišćenje informacija, sa ciljem da se:        1) oceni tekuće finansijsko stanje preduzeća,
2) oceni mogući tempo razvoja preduzeća,
3) otkriju dostupni izvori sredstava,
4) prognozira buduće finansijsko stanje preduzeća,
5) prognozira položaj preduzeća na tržištu kapitala, i sl.
            Postoje dve etape analize finansijskog stanja:
  1. Ekspres analiza – vrši se kroz tri etape:
    • pripremna etapa – cilj je da se donese odluka o svrsishodnosti analize finansijskog izveštaja;
    • prethodni pregled knjigovodstvenih obračuna˝ – cilj je da se ocene uslovi rada u obračunskom periodu, da se odrede kvalitativne promene u finansijskom i imovinskom položaju preduzeća;
    • ekonomski referat i analiza obračuna˝ – cilj je opšta ocena rezultata aktivnosti i fin. stanja.
  2. Detaljna analiza – detaljnija je od ekspres analize i vrši se u interesu različitih korisnika.

18. Zadaci i ciljevi finansijske analize


            Može se ocenjivati dugoročna i kratkoročna perspektiva finansijskog stanja preduzeća. Kod ocene kratkoročne perspektive polazi se od likvidnosti i solventnosti. Likvidnost je sposobnost aktive da se transformiše u novac, a solventnost sposobnost plaćanja obaveza na vreme i potpuno.
            Zadaci finansijske analize su:
1) ocena aktive i izvora finansiranja,
2) ocena veličine i sastava resursa koji su potrebni za održavanje i proširivanje ekonomskog
potencijala preduzeća,   
3) ocena izvora dopunskog finansiranja,
4) proučavanje forme finansiranja (krediti ili gotovina),   
5) ispitivanje rizika koji nastaje sa datim izvorima sredstava, i
6) analiza sistema kontrole korišćenja finansijskih resursa.
            Preduzeće redovno vrši analizu svog finansijskog rezultata (razlika između prihoda i rashoda). Elementi i uzroci dobijenog rezultata su veoma raznorodni, pa treba da se analiziraju posebno. Između željenog i realnog finansijskog stanja može da postoji nesklad. Kritičan nesklad između željenog i realnog stanja predstavlja  finansijski problem.
Za finansijsku analizu se može koristiti bilo koja informacija finansijskog karaktera: knjigovodstveni obračun, informacije institucija bankarskog sistema, informacije sa berzi i sl.   Ciljevi analize informacija mogu biti:
1) kontrola i dijagnostika stanja, i
2) prognoziranje razvoja preduzeća (pri čemu prvo treba ostvariti dijagnostiku stanja).

19. Finansijska kontrola; Evidencije i informacije

            Finansijska kontrola je skup mera i aktivnosti za proveru finansijske delatnosti preduzeća, uz primenu specijalnih formi i metoda. Finansijska kontrola potvrđuje da finansijska politika, marketing i menadžment postižu postavljene ciljeve, ili otkriva finansijske probleme (nesklad...).
            Kontrola može da bude interna i eksterna. Eksternu kontrolu vrše razni inspekcijski i drugi državni organi, banke itd. Internu kontrolu vrše sopstvene kontrolno-nadzorne službe.
Namenu i sadržaj finansijske kontrole određuje finansijska funkcija preduzeća. Finansijska kontrola proverava praktično sve operacije koje se vrše uz korišćenje novca: poštovanje zakona u vezi korišćenja finansijskih sredstava, finansijsko stanje, ispravnost plaćanja poreza, i sl.
Informacije koje omogućavaju upravljanje finansijama nalaze se u knjigovodstvenim i drugim evidencijama. Posebno su značajne evidencije o: stanju deviznih računa, stanju hartija od vrednosti i polisa osiguranja, odobrenim a neiskorišćenim kreditima, dugovanjima i potraživanjima prema poveriocima i dužnicima, itd.
Finansijskim informisanjem treba obuhvatiti sve informacije koje su korisne za finansijsko odlučivanje. Posebno su značajne informacije o: potrebama i izvorima finansijskih sredstava, prilivu i odlivu novčanih sredstava, novčanim tokovima, finansijskim plasmanima i sl.


 


Zaključak:

Razvoj finansija je učvrstio ulogu finansijskog menadžmenta. Finansije se menjaju od opisnog proučavanja u strogu analizu i normativnu teoriju, iz područja namicanja sredstava u područje koje uključuje menadžment imovine, namenu kapitala i procenu preduzeća na celokupnom tržištu, iz spoljne analize preduzeća u području koje naglašava donošenje odluke o preduzeću.

Finansijska politika ima za cilj finansijsku snagu, a ona se ogleda u načelima. Načela
finansijske politike su međusobno povezana, a zadatak finansijske politike je njihovo
optimalno izjednačavanje. Mogu se definisati kao zahtevi kojih se menadžment mora
pridržavati da bi održao status na tržištu, odnosno ako hoće da ojača finansijsku snagu
preduzeća. Rezultati će biti lošiji u odnosu na planirani ako se menadžment ne bude
pridržavao ovih principa (načela).