1.POJAM I VRSTE JAVNOG DUGA
1.1. Definicija javnog duga
Javni dug se može definisati kao akumulirana pozajmljena novčana sredstva države,odnosno zbir svih potraživanja koja prema državi imaju njezini povjerioci u određenom trenutku. Riječ je o kumuliranim budžetskim manjkovima i deficitima koje je država finansirala zaduživanjem. Pojam javni dug uglavnom se koristi kao sinonim za finansiranje deficita javnog sektora, svih nivoa vlasti države.Savremena finansijska teorija nastajanje i razvoj javnog duga izvodi iz slijedećih razloga:
-moderna država bez javnog duga ne bi mogla vršiti svoju osnovnu funkciju;
-ulaganje u privredu, i to u privredne investicije,obezbjeđuje uslove za otplatu duga i jačanje privrednog potencijala zemlje;
-ulaganja u privrednu i neprivrednu infrastrukturu: poljoprivreda, energetika, saobraćajnice, vodosnabjevanje, komunalni objekti;
-zaduživanjem u inostranstvu stvara se dodatna akumulacija;
-obezbjeđuje se veća dinamika akumuliranja sredstava u odnosu na poreze;
-dio javnog duga se prenosi na generacije koje dolaze.
Osnovni problemi javnog duga su :
-Otplate kamate i glavnice javnog duga je smanjena količina novca koju bi država mogla koristiti za finansiranje javnih potreba;
-Otplata javnog duga putem visokih poreza tereti ne samo sadašnje već i buduće generacije poreznih obveznika;
-Država svojim zaduživanjem ograničava količinu novca koju bi privredni sektor;
-Prevelik javni dug destabilizira domaću privredu mogućim povećanjem inflacije,te rastom kamatnih stopa na kredite stanovništvu i preduzećima.
-Preveliki javni dug smanjuje mogućnosti rasta bruto domaćeg proizvoda .
1.2. Vrste javnog duga i načela
U zavisnosti od kriterija koji se uzimaju,razlikujemo različite klasifikacije,pri čemu ćemo se mi opredijeliti na slijedeću:-prema teritorijalnom principu : unutrašnji i vanjski,
-prema stepenu valjanosti: dobrovoljni i prinudni,
-prema načinu otplate i garanciji: anuitetski, rentni, dugovi s naplatom kamate i bez naplate kamate,
-prema stepenu garancije: dug sa zalogom i bez zaloga,
-prema vremenu za koji se formira: leteći i konsoldirani.
Unutrašnji javni dug se stvara prema stanovništvu, bankama, preduzećima i ostalim finansijskim organizacijama
U inostranstvu dug se stvara prema bankama ili stranim vladama i to :
-u funkciji stvaranja deviznih rezervi i potrebe za stabilizovanje vlastite valute
-kao dodatna akumulacija i zaduživanje (finansijsko ili robno)
-za finansiranje deficita budžeta (visoki vojni rashodi i neproizvodni rashodi),
-za smanjenje deficita u platnoj bilansi .
Zbog rastućeg značaja javnog duga u strukturi javnih prihoda ukazala se potreba za utvrđivanjem temeljnih pravila koje je potrebno poštivati pri zaduživanju države, grupisanih u nekoliko načela:
Ravnomjerna raspodjela tereta zajma kao načelo zahtjeva da se teret koji snose poreski obveznici prilikom vraćanja duga jednako rasporedi na generacije posmatrano kroz vremensku dimenziju.Ovo načelo takođe podrazumjeva da se dobrima u koja se investira javni dug služe oni koji će vraćati sredstva državi pomoću kojih je isto javno dobro izgrađeno.
Načelo rentabilnosti podrazumjeva da se prikupljena sredstva ulažu u produktivne svrh,odnosno u one projekte koji će moći finansirati vraćanje tog zajma,što će olakšati servisiranje javnog duga a samim time i smanjiti poresko opterećenje građana koji vraćaju javni dug.
Konjukturno polotičko načelo upućuje na korištenje javnog duga kao instrumenta antiinflacione politike kojom će se neutralisati recesija u proivredi.
Načelo preraspodjele dohotka i imovine pretpostavlja da se javnim dugom negativno ne utiče na ekonomsko-socijalnu strukturu građana.Naime porezi za razliku od javnog duga obuhvataju sve stanovnike zemlje, dok u procesu priklupljanja javnog duga mogu da učestvuju samo viši slojevi građana sa viškom prihoda,koji će se naknadnim primanjem posuđene glavnice i pripadajuće kamate dodatno obogatiti što može narušiti socijalno stanje u zemlji.
Načelo privrednog rasta nalaže da se sredstva javnog investiraju u privredni sektor koji će obezbijediti povrat kapitala i eskpanziju privrede u budućnosti s minimalnom stopom koja bi se ostvarila ulaganjem privatnih sredstava.
1.3. Javni dug vanjski dug historijski razvoj
Javni dug je jedan od osnovnih oblika vanrednih prihoda države, posebno u razvijenim privredama.Međutim,on datira prije kapitalizma i to u srednjem vijeku kada se stvarao na bazi zaloga državnih dobara a služio je potrebama vladara.Prvi oblici javnog duga zabilježeni su u robovlasničkom društvu,koji se zasnivao na prinudnoj osnovi,tj.totalitarni vladari su uzimali od svojih vjerovnika novac bez obaveza da ga vrate.Najčešće su se uzimali za potrebe finansiranja ratova, a ratni plijen je služio za povrat uzetog duga, a kao zajmodavci pojavljivali su se bogati hramovi i bogati građani.Smanjenjem ovlasti vladarima razvoj javnih dugova je usporen.U feudalnom društvu takođe su korišteni javni dugovi za finansiranje ratova,u većini slučajeva radilo se o kratkoročnim zajmovima sa visokim kamatnim stopama zbog rizika vezanog za povrat tih zajmova.Kao garancije zajmodavcima služila su državna imanja kao što su rudnici,livišta i sl.
Tokom srednjeg vijeka, sve češće izbijanje ratova uticalo je na neredovnost prihoda od državnih nameta , a proširenje funkcija države, složenija administracija, velika ulaganja u vojne izdatke zahtijevale su sve veća finansijska sredstva.Vođenje ratova državama nije dopustilo da se dovoljno posvete osnovnim državničkim funkcijama u cilju stabilizacije države i privrednog rasta kako bi se obezbijedilo dovoljno prihoda po osnovu poreza i ostalih državnih dadžbina.U takvoj situaciji javni dug postaje značajan izvor prihoda države kako bi neutralisala ostvareni deficit.
U 17. I 18. Vijeku proces depersonalizacije države,odnosno odvajanje ličnosti vladara od pojma države a shodno tome razdvajanje imovine vladara od državne te njegovom daljnjem razvijanju.To se u prvom redu odrazilo na ročnost javnih zajmova,što znači da su se počeli pojavljivati i zajmovi sa vječnom i doživotnom rentom(Francuska ), te zajmovi sa nižim kamatnim stopama usljed smanjenog rizika (Engleska ,Austrija).Osim toga,razvojem finansijskog i bankarskog sistema, u proces finansiranja državnog deficita uključene su banke i velike kompanije.Banke postaju ne samo zajmodavci nego svojim posredstvom izmedju države i zajmodavca unapređuju i razvijaju nove vrste javnih dugova.
U periodu razvoja industrije, tokom 19. Vijeka došlo je do intenzivnog zaduživanja u inostranstvu,pri čemu se Engleska, Francuska i Njemačka ističu u Evropi kao najznačajniji zajmodavci.Inostrani javni dugovi bili su sve prisutniji u bilansima država kao što su Italija,Grćka i Portugal ,kao posljedica povoljniji uslova zaduživanja u drugim zemljama.Tokom ovog vijeka takođe je zabilježen i pad kamatnih stopa koje su se kretale oko 10% na početku a od 2,5-4% na kraju vijeka, a najčešći oblici javnih dugova su bili rentni sa otplatom godišnje kamate uz mogućnost povlačenja cjelokupnog iznosa duga u bilo koje vrijeme.Prvi i drugi svjetski rat kao najznačajnija obilježja 20.-tog vijeka ,te velika ekonomska kriza upućuju na porast javnih dugova u strukturi bruto društvenih proizvoda, naročito zemalja koje su bile direktni učesnici u ovim događajima.Osim vojnih rashoda kooji su zauzimali i preko 50% BDP-a pojedinih zemalja , javni radovi koji su uslijedili po okončanju Ii svjetskog rata finansirali su se javnim dugovima.Ovakav način finansiranja državnih aktivnosti pokazao se kao efikasnim i brzim. Što je doprinijelo činjenici da danas javni dugovi predstavljaju ne vanredne izvore finansiranja države, nego trajna sredstva kojima vlade ostvaruju svoje ciljeve.
Globalna finansijska kriza koja je nastupila 2008.godine iskristalisala kao globalna recesija koja je zahvatila mnoge zemlje.Zbog samog porijekla krize najviše je pogođen finansijski sektor,u kojem su banke i investicione kompanije bile pod velikim pritiskom, pa su mnoge zatražile pomoć od države.Na državnom nivou svjedoci smo dramatičnog porasta rashoda na ime spašavanja banaka i drugih finansijskih institucija,kao i garancija deponenata i drugih grupa potrošača.Vlade imaju različite stavove u pogledu odgovarajućeg odgovora na recesiju i načina ponovnog pokretanja privrede.Pojedine vlade su najavile povećanje javnih rashoda na infrastrukturne projekte.Troškovi socijalnog osiguranja će se povećati kako sve veći broj ljudi bude ostajao bez posla i primao pomoć za nezaposlene.Moguće je da će doći i do porasta izdataka za naknade za invalidnine ili nesposobnost za rad jer je broj novih zahtjeva za primanje takve pomoći,u principu,povećava u vrijeme otpuštanja radnika i nezaposlenosti.Moguće je da će doći i do porasta troškova zdravstvenog osiguranja jer je sve češća pojava stresom izazvanih bolesti.
Krizu koja je pogodila bankarski sektor vlade su smatrane izuzetno ozbiljnom i politički rizičnom čak dotle da su mnoge preduzele mjere za spašavanje banaka koje su zapale u teškoće, čak i preventivne mjere za zaštitudepozita ili djelimičnu /potpunu nacionalizaciju velikih bankarskih institucija iz privatnog sektora.Vladala je zabrinutost da bi neblagovremeno preduzimanje odgovarajućih mjera za spašavanje banaka moglo izazvati socijalne i polotičke nemire.
Njemački javni dug porast će do kraja 2009. Za 126 milijardi eura, na ukupno 1.700 milijardi eura, objavila je vlada u Berlinu na upit jednog parlamentarnog zastupnika.
Savremena privreda ima obilježje stalnog rasta deficita budžeta i rast javnog duga.Sa razvojem državne intervencije i preuzimanja, od strane države,djelovanja na osnovne makroekonomske agregate,dolazi do većeg intervenisanja u svim sektorima privrede,vojnih rashoda,transfernih rashoda,pri čemu uloga javnog dzga postaje značajna u obezbjeđenju javnih prihoda.Sve više se koristi instrumentarij kreiranja novca u obliku javnog duga države prema centralnoj banci radi obezbjeđenja i osiguranja finansijskih sredstava za određene potrebe državnih rashoda.
Radi se o sve većem i bržem rastu javnog duga,apsolutno i relativno,pri čemu je posebno bitno dati odgovor na pitanje:
-koja su to sredstva iz kojih se formira javni dug,
-pravci usmjeravanja sredstava i efekti njihovog djelovanja,
-kakav je oblik i priroda duga,
-kakve su perspektive u razvoju i značaju javnog duga
Država može finansirati javni dug,odnosno vraćati glavnicu i pripadajuće kamate,tako da izdaje obveznice,povećava poreze ili prodaje svoju imovinu.
Državni trezor prikuplja sredstva državnog budžeta i vrši plaćanja za državu.
S aspekta vanjskog javnog duga, BiH možemo smatrati umjereno zaduženom zemljom.Međutim, ono što BiH čini prezaduženom je upravo veličina unutrašnjeg javnog duga, koji zapravo ugrožava makroekonomsku stabilnost zemlje.Prema bosanskohercegovačkoj srednjoročnoj strategiji za smanjenje siromaštva ukupni dug bi trebao pasti na 49% vrijednosti bruto domaćeg proizvoda do 2007. G.je vrlo važan zadatak za proces evropskih itegracija i ispunjavanje kriterija konvergencije za integraciju u Evropsku monetarnu uniju u kasnijoj fazi.BiH je već više eurizovana nego bilo koja druga zemlja u procesu proširenja Evropske unije prema jugoistočnoj Evropi i u poređenju sa zemljama novim članicama Evropske unije od 1.maja 2004.BiH ne zaostaje previše u odnosu na druge zemlje u tranziciji,kada je riječ o analizi kriterija konvergencije za integraciju u Evropsku monetarnu uniju.U poređenju sa dvije zemlje koje smo analizirali,Slovenijom i Hrvatskom, BiH je u boljoj poziciji u pogledu tri kriterija:inflacija,devizni kurs i odnos javnog duga i bruto domaćeg proizvoda na nivou do 60%.Osnovni problem kojeg BiH treba riješavati u doglednoj budućnosti, je ispunjenje kriterija konvergencije, u dijelu koji se odnosi na visinu nominalne dugoročne kamatne stope tri zemlje članice Evropske monetarne unije koje imaju najnižu kamatnu stopu.
Dakle, BIH ne ispunjava ovaj kriterij u poređenju sa Slovenijom i Hrvatskom nalazi se u nazavidnom položaju,jer se ovaj kriterij u BiH ne može niti ocjenjivati.Premda BiH ispunjava kriterije konvergencije za integraciju u Evropsku monetarnuuniju,pitanje koje se nameće za buduća istraživanja u ovoj oblasti jeste, da li je makroekonomska pozicija u kontekstu ispunjenja kriterija konvergencije,samoodrživa u srednjem i u dugom roku.Isto tako,postoje određeni zaostavi u sprovedbi nekih drugih,vrlo važnih poglavlja i kriterija iz acquis-a i tiču se više mikroekonomskog segmenta.S obzirom da su sva poglavlja vitalna za funkcionisanje tržišne ekonomije možemo zaključiti da će ,ukuliko održimo makroekonomsku stabilnost,BiH trebati još nekoliko godina sprovođenja intenzivnih reformi,kako bi dostigla nivo spremnosti za integraciju u Evropsku uniju, te zatim i u Evropsku monetarnu uniju.
Javni dug BiH
Ukupan dug BiH je jedan od važnih elemenata za ocjenu kreditnog rejtinga.Kako je vanjski dug BiH zakonski definisan i praktično osiguran u dijelu servisiranja istog iz državnog budžeta iz fiskalnih izvora koji se prenose sa jedinstvenog računa za prikupljanje indirektnih poreza,ostaje neriješeno pitanje unutrašnjeg duga na način da obezbijedi makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost.Prema podacima Ministarstva finansija i trezora BiH vanjski dug BiH na dan 31.decembra 2005.godine je iznosio 4.258 miliona KM.Od toga iznosa na FBIH se odnosilo 2.737 mil. A na RS 1.521 miliona KM.
Više od polovine vanjskog duga BiH na pomenuti datum predstavljalo je kreditnu obavezu prema Svjetskoj banci, nešto više od jedne petine (oko 23%) je kredit vlada zemalja članica Pariškog kluba,dok preostalih oko23 % otpada na Londonski klub, Evropsku investicijsku banku,Evropsku banku za obnovu i razvoj, Evropsku komisiju i dr.
Dospjele obaveze po osnovu vanjskog duga BiH se redovno otplaćuju.To je regulirano Zakonom o zaduživanju, dugu i garancijama BIH kojim se vanjski dug kao dio javnog duga definira kao obaveza države prvog reda.Zanimljiva je i struktura ukupnog vanjskog duga BiH po vremenu njegovog nastajanja.Vremenska tačka razgraničenja je 02.aprila 1992.god do koga datuma je BiH morala preuzeti zatečene međunarodne finansijske obaveze kao preduslov za pristupanje MMF-u i Svjetskoj banci .Do tada stvoreni dugovi prema inopovjeriocima se zovu stari dugovi ,a dugovi nastali poslije 14.12.1995.godine se kategoriziraju kao novi dugovi.
Stari dug, naime, pokazuje tendenciju pada apsolutnih iznosa, a novi dug postupno raste sa tendencijom da se povećava u apsolutnom i relativnom iznosu.
Struktura potrošnje po osnovu novog vanjskog zaduženja je :
-javna potrošnju 42%)
-investirano u infrastrukturu 40%
-u privredne djelatnosti 18%
Kamatna stopa na stari dug je oko 3,5 % a na novioko 2,15 %.Prosječna kamatna stopa na ukupan dug je 2,75% Stepen zaduženosti zemlje odnosno održivosti vanjskog duga se mjeri odnosom iznosa vanjskog duga i BDP.Za 2005. Godinu udio vanjskog duga u BDP je iznosio oko 30%.Po tome bi se BiH mogla tretirati kao relativno nisko zadužena zemlja.U odnosu na veći broj zemalja iz okruženja zadužena samo Albanija ima nižu stopu zaduženosti, 22% nešto veće zaduženje od BiH je Rumunija (31% )i Rusije (33%).
1.4. Monetarni agregati
Novac je sredstvo za olakšavanje razmjene roba/usluga i zakonsko sredstvo plaćanja u jednoj zemlji.S obzirom da se kao sredstvo plaćanja mogu pojaviti sva ukupna novčana sredstva nekog valutnog područja, uz pojam novca govorimo i o novčanoj masi nacionalne ekonomije, koja sve novčana sredstva strukturira u monetarne agregate, skraćenih izraza :Mo,M1 ,M2,M3, koji se nazivaju još i novčani volumen,a uz njih postoje još i nelikvidna sredstva, koja uz novčani volumen čine novčani potencijal, tj. Ukupna novčana sredstva-M4.Mo – Monetarna baza koja je pod kontrolom Centralne banke b(primarni novac )(gotovina= metalni + papirni novac)
M1-Novčani agregat u užem smislu.U načelu, novčana ,masa se izjednačava sa izrazom M1.Radi se likvidnim sredstvima sredstvima za obavljanje tekućih plaćanja, odnosno likvidnim potraživanjima nebankarskih subjekata prema bankarskom sistemu.M1 čini ukupni papirni i kovani novac, koji funkcionita kao :1 gotov novac u opticaju i 2 depozitni novac po veđenju ( sredstva na žiro računu,tekućim i drugim računima sa kojih se vrše plaćanja,novčana sredstva na zbirnim računima državnog budžeta i drugim sličnim izvorima , i izdvojena novčana sredstva na posebnim računima za investicije, finansiranje zajedničke potrošnje i stambenu izgradnju)
M2 –Novčani agregat u širem smislu (M1 sa kvazi novcem.Kvazi novac čini drugi depoziti u bankama koji ne služe za tekuća plaćanja(kao što su depoziti po viđenju u sadržaju M1), ali mogu da se pretvore u novčana sredstva plaćanja.
M3- Ukupna likvidna sredstva ( najširi novčani agregat).Novčani agregat M3 obuhvata novčani agregat M2 uvećan za ostala likvidna sredstva.U ostala likvidna sredstva za pokriće po akreditivima (garancije kredita za izvozna preduzeća.)
M4-Ukupni depoziti.Novčani agregati M4 sastoji se iz novčanog agregata M3 i Dugoročnih obaveza bankarskog sistema prema nebankarskim subjektima u domaćoj valuti i devizama.
Mo- Monetarna baza koja je pod kontrolom cb (primarni novac (gotovina =metalni +papirni novac)
M1=M0 +Depoziti po viđenju
M2=M1+ kratkoročna štednja
M3 =M2 +oročeni depoziti
M4= M3+ oročeni devizni depoziti,obaveznice i drugi dugoročni instrumenti- Ukupna likvidna sredstva
2. VANJSKI DUG ZEMALJA U RAZVOJU, ULOGA MMF-a I WB
2.1. Zaduživanje i razvoj – pokazatelji ino zaduženosti
Povećanje proizvodnih mogućnosti i privredni razvoj uopće, funkcija su investicija. Investicije su često ograničene raspoloživom domaćom štednjom. Da bi povećale investicije, a time i stopu privrednog rasta, zemlje često posežu i za vanjskom štednjom. Ukupne investicije finansiraju se domaćom štednjom ili neto porastom zaduženja u inostranstvu, dakle vanjskom štednjom. Porast zaduženosti u inozemstvu jednak je višku investicija nad domaćom akumulacijom. Stoga je povećanje investicija iznad nivoa domaće štednje moguće samo povećanjem zaduženja. Na taj način zaduženje u inozemstvu omogućuje zemlji da joj stopa investicija bude veća od stope štednje kako bi ubrzala svoj privredni razvoj zemlje u razvoju posežu za vanjskom akumulacijom.U nedostatku domaće akumulacije, stopa štednje može se povećati posuđivanjem inozemne akumulacije, dakle zaduživanjem u inozemstvu. Na taj način zaduživanje u inozemstvu može povećati stopu rasta. Kod toga treba imati na umu da vanjska akumulacija treba biti dopuna domaćoj, a ne njezin supstitut i da se povećanjem stepena privrednog razvoja treba povećati stopu domaće akumulacije i iznad stope investicija radi otplate vanjskog duga. Stopa rasta se može povećati i tako da se smanji kapitalni koeficijent. To se može postići poboljšanjem strukture investicija i naročito povećanjem njihove efikasnosti. Međutim, vrijedi i obrnuto: povećanje kapitalnog koeficijenta znači smanjenje učinkovitosti investiranja, smanjuje stopu rasta i tempo privrednog razvoja. Sve ovo može biti posljedica loše politike zaduživanja.
Politika zaduživanja je sastavni dio makroekonomske politike. Njezin cilj treba biti izbor optimalne kombinacije rizika i dohotka od vanjskog kapitala uz ograničenja koja vladaju na svjetskom tržištu kapitala. Dakle, posuđivanje u inozemstvu je mač sa dvije oštrice. Ono može ubrzati privredni rast, ako su posuđena sredstva učinkovito iskorištena, ali ga može i usporiti, ako je posuđeni kapital neracionalno utrošen.
U pokazatelje ino-zaduženosti ubrajamo:
• Pokazatelji stanja zaduženosti1. Odnos ukupnog duga prema bruto domaćem proizvodu – ovaj pokazatelj pokazuje odnos ukupnog duga prema bruto domaćem proizvodu pa njegov porast ukazuje na porast opasnosti od nesolventnosti. Uzima se da odnosi veći od 30% ukazuju na relativno veći rizik pojavljivanja problema nesolventnosti.
Često se u brojnike ovog odnosa umjesto ukupnog vanjskog duga stavlja neto eksterno zaduženje, koje se definira kao ukupni eksterni dug umanjen za međunarodne rezerve i uvećan za međunarodne rezerve potrebne za uvoz.
2. Odnos ukupnog duga prema izvozu robe i usluga – ovaj odnos pokazuje zaduženost po jedinici izvoza roba i usluga, pa predstavlja dobar pokazatelj sadašnje sposobnosti otplate duga.
• Pokazatelji toka zaduženosti
1. Odnos otplate duga prema izvozu robe i usluga – ovaj odnos pokazuje koliki dio prihoda od izvoza roba i usluga treba odvojiti za otplatu. To se najčešće uzima kao pokazatelj opterećenosti dugom. Treba imati na umu da se otplata duga mjeri stvarnim plaćanjem, a ne u momentu dospijeća, nastanka prava ili obaveze kao u računima domaćeg proizvoda iz sistema nacionalnih računa. Kod zemalja gdje su neto transferi iz inozemstva kao što su doznake ili pomoći, bolji pokazatelj neto otplate duga je odnos otplate duga prema tekućim deviznim prihodima.
Porast ovog indikatora ukazuje na smanjivanje sposobnosti zemlje da uredno otplaćuje dug i na veću vjerovatnost javljanja problema likvidnosti.
2. Odnos godišnje obaveze po kamatama prema izvozu – ovaj odnos pokazuje koji dio prihoda od izvoza robe i usluga treba izdvojiti za plaćanje kamata na zajmove. Ovaj indikator se često uzima kod jako zaduženih zemalja koje reprogramiraju svoje dugove, jer se kamate obično ne reprogramiraju.
3. Odnos otplate glavnice prema iskorištenim zajmovima – predstavlja mjeru revalviranja vanjskog duga.
4. Odnos neto transfera prema uvozu – pokazuje raspoloživost neto posuđenih sredstava iz inostranstva za finansiranje uvoza i na taj način porast sposobnosti uvoza.
5. Odnos neto transfera finansijskih sredstava iz inozemstva – koji se definira kao razlika novouzetih zajmova i otplate postojećih i domaćeg proizvoda i pokazuje doprinose vanjske akumulacije procesu privrednog razvoja zemlje dužnika.
6. Odnos iskorištenih zajmova prema uvozu – pokazuje ovisnost zemlje o inozemnim zajmovima u finansiranju uvoza.
Uvoz kapitala pomaže ubrzavanje tempa privrednog razvoja. Treba biti oprezan kod određivanja veličine uvoza kapitala, jer uvoz kapital može usporiti stopu rasta kasnije, ako je kapital trošen neracionalno. Zato je uvozom kapitala potrbno finansirati investicije u izvozno orijentisane privredne sektore, da bi se izbjegle teškoće u otplati duga. U protivnom otplata duga može bitno uticati na smanjenje domaće akumulacije, investicija i stope rasta.
Osim toga, valutna struktura otplatnih obaveza treba biti što sličnija valutnoj strukturi izvoza radi pokrivanja rizika od nepovoljnih valutnih promjena. Treba nastojati uzimati zajmove u valutama zemalja u koje se izvozi, a držati rezerve u valutama zemalja iz kojih se uvozi. Ako želimo izbjeći probleme u otplati zajmova, stopa rasta izvoza treba biti veća od kamatne stope na zajmove.
2.2. Uzroci zaduženosti zemalja u razvoju i problem otplate duga malih zemalja
Eksterna zaduženost je posljedica neravnoteže između agregatne ponude i potrežnje u zemlji. S obzirom da makroekonomska neravnoteža u zemlji može biti uslovljena greškama u makroekonomskoj politici, ali i u egzogenim promjenama uslova na svjetskom tržištu, to uzroke zaduženosti zemlje možemo podijeliti na interne (endogene) i eksterne (egzogene). Interni su oni koji su posljedica ekonomske politike zemlje, koje je sama zemlja donijela i za koje je odgovorna. Eksterni su oni koji su od vremena uzimanja zajma do doba otplate nastali u vanjskom svijetu i na koje zemlja nije mogla uticati.Endogeni faktori:
a) prekomjerna potrošnja lična, opća i investicijska, koja je u dužem periodu veća od domaće proizvodnje
b) u cilju bržeg razvoja, zemlja povećava investicije iznad nivoa unutrašnje štednje, što se finansira zaduživanjem
c) radi poticanja investicija zemlje u razvoju su vodile politiku negativnih realnih kamatnih stopa, što uslovljava brži porast investicija, ostvarivanje visoke stope rasta privrede, ali i visoke stope rasta zaduženosti
d) politika precijenjenog tečaja nacionalne valute zajedno s politikom niskih kamatnih stopa uticala je na visoki porast uvozne komponente investicija
e) negativni kamatnjak, precijenjeni tečaj nacionalne valute, porast inflacije u svijetu u 70-tim godinama, pojačali su inflaciona očekivanja i uticala su na pretjerano zaduživanje, koje je premašivalo uobičajeni udio otplate u izvozu
f) visoki uvoz opreme stimulirao je razvoj uvozno ovisne proizvodne strukture zaduženih zemalja
g) negativni kamatnjak precijenjeni tečaj nacionalne valute, porast inflacije u svijetu u 70-tim godinama učinio je nerealnim mnoge investicijske kalkulacije i to je rezultiralo mnogim promašenim investicijama.
Da bi se izbjegle teškoće u otplati dugova mora efikasnost investicija finansiranih pozajmljenim sredstvima biti barem jednaka prosječnoj kamatnoj stopi na ta sredstva.
Egzogeni faktori:
a) kretanje kamatnih stopa na međunarodnom tržištu kapitala, prije svega LIBOR-a
b) porast inozemne potražnje za proizvodima zemalja u razvoju, posebno sirovina i energije
c) porast ponude na tržištu kapitala u svijetu, prije svega zbog uspješno recikliranih petrodolara
d) pogoršanje uslova razmjene
e) različiti drugi razlozi, politički i ekonomski.
Velike teškoće u otplati dugova, nazvane i krize dugova, pojavile su se 1982. god. Mnoge zemlje dužnici kasnile su s urednom otplatom zajmova, prije svega komercijalnim bankama. Više je uzroka teškoća tome i oni su specifični za pojedine zemlje. Postoji određeni skup uzroka teškoća uredne otplate dugova, koji je zajednički svim zemljama, tj. eksterni faktori:
1. porast realnih kamatnih stopa početkom 80-tih kao posljedica antiinflacijske politike SAD koja je vođena vrlo restriktivnom monetarnom politikom
2. porast vrijednosti dolara kao posljedica porasta kamatnih stopa u SAD-u
3. povećanje troškova uvoza nafte zemljama u razvoju (II naftni šok 1979. - 1980.)
4. velika recesija u razvijenim zemljama od 1980. – 1982. god., što je smanjilo potražnju za izvozom zemalja u razvoju
5. opadanje cijena izvoza, kao posljedica opadanja potražnje za izvozom zemalja u razvoju
6. smanjenje obima međunarodne rezmjene kao posljedica recesije.
Međutim, pored ovih egzogenih faktora povećanje tereta otplate dugova zemalja u razvoju postoje i tri interna faktora:
1. promašene investicije
2. pogrešna ekonomska politika prezaduženih zemalja
3. porast inflacije i neizvjesnost.
2.3. Bijeg kapitala iz zaduženih zemalja
Bijeg kapitala uslovljen je strahom da će držanje kapital u zemlji dovesti do njegovog gubitka. Bijeg kapitala može poprimiti različite oblike, od jednostavnog krijumčarenja deviza do krivotvorenja faktura izvoza i uvoza. U normalni izvoz kapitala spadaju sva kretanja kapitala kojima je motiv veća zarada, kao što su: maksimiziranje zarade stanovništva putem diverzifikacije portfolija, izvozni krediti preduzeću, depoziti u korespodentnim bankama i direktne investicije. Svi su ti tokovi uglavnom uredno registrovani. Međutim, transakcije svrstane u bijeg kapitala uglavnom nisu registrirane i izmiču kontroli monetarnih vlasti. Zbog toga je i mjerenje bijega kapitala otežano. Različiti obuhvati zbog razlika u definicijama daju i različite podatke o veličini bijega kapitala. Postoje četiri definicije i četiri mjere bijega kapitala:1. Prema široj definiciji u bijeg kapitala spada cijela vanjska aktiva, osim deviznih rezervi, plus greške i propusti u bilansi plaćanja. Ona se izračunava tako da se od ukupnog izvoza kapitala odbije deficit tekućeg bilansa plaćanja i povećanje rezervi.
2. Mjera privatne aktive definiše bijeg kapitala kao porast privatne aktive u inostranstvu plus greške i propusti u bilansu plaćanja.
3. Po užoj definiciji u bijeg kapitala spada neto kratkoročni izvoz kapitala preduzeća i stanovništva plus greške i propusti.
4. Izvedena mjera definiše bijeg kapitala kao dio vanjske aktive narodne privrede koja ne donosi registrovani dohodak. Izračunava se kao razlika između ukupne vanjske aktive i normalnog izvoza kapitala.
Kao što vidimo u svim definicijama zajednička je stavka „greške i propusti“ iz bilansa plaćanja. Dodavanjem različitih stavki iz bilansa plaćanja stavci „greške i propusti“ dobijamo različite mjere bijega kapitala.
Uzroci bijega kapitala su:
• socijalne napetosti i nemiri
• međunarodne napetosti i ratovi
• mjere fiskalne politike (porezi)
• mjere monetarne politike (kamatnjak, inflacija)
• politika tečaja
• promjena ekonomske politike u svijetu
Posljedice bijega kapitala su:
• destabiliziranje kamatnih stopa i tečaja
• smanjivanje deviznih rezervi, poreske osnovice i indirektno povećanje budžetskog deficita
• smanjenje mogućih izvora finansiranja realnih investicija i privrednog razvoja
• povećanje oskudice deviza.
Da bi se riješio bijeg kapitala iz zaduženih zemalja predlagana su različita rješenja. Sva se ona, međutim, svode na uklanjanje uzroka koji su doveli do bijega kapitala.
2.4. Rješavanje problema otplate dugova zemalja u razvoju
U početnom razdoblju 1982.-1984. god. kriza dugova shvaćena je prije svega kao kratkoročni problem likvidnosti. Međutim, kako se kriza produbljivala, a njeno trajanje produžavalo, sazrijevalo je uvjerenje da se radi o dugoročnom razvojnom problemu. Zbog toga se sve više naglašava problem nesolventnosti umjesto problema likvidnosti. Da bi se teret duga smanjio, prvenstveni cilj mora biti povećanje stope rasta domaće proizvodnje i izvoza zaduženih zemalja. To će uticati na porast povjerenja u domaću privredu, što će rezultirati u smanjenju bijega kapitala i njegovom eventualnom vraćanju.Najpoznatiji od prijedloga za rješavanje dugova prezaduženih zemalja bio je prijedlog američkog ministra finansija Bakera iznesen 1985. god. Četiri su bitna elementa Bakerovog plana:
1. zemlja dužnik mora prihvatiti konzistentnu makroekonomsku i razvojnu politiku radi smanjivanja inflacije i povećanja stope rasta, dakle izgraditi konzistentan program strukturnog prilagođavanja
2. MMF i regionalne razvojne banke moraju igrati glavnu ulogu u pomoći definisanja i provođenja programa strukturnog prilagođavanja
3. povećanje zajmova komercijalnih banaka skupa od 15 najzaduženijih zemalja za oko 20 milijardi $
4. rješenje problema zaduženosti mora se tražiti posebno sa svakom zemljom.
1986. god. američki senator Bill Bradley iznio je prijedlog rješenja teškoća otplate dugova čiji je temelj olakšanje otplate i glavnice i kamata. Prema njegovom prijedlogu, vjerovnici bi tim zemljama odobrili smanjenje godišnje otplate glavnice i kamata otpisom godišnje otplate za 3% za razdoblje od 3 godine. Uslov za to bio bi da zemlja dužnik prihvati program strukturnog prilagođavanja.
Alfred herhausen iz Deutsche Bank predložio je stvaranje fonda za kompenzaciju kamata sa svrhom stabiliziranja i ograničenja plaćanja kamata pojedinih jako zaduženih zemalja. Taj bi fond finansirale zajednički vlade, međunarodne finansijske institucije i banke srazmjerno svom udjelu u zajmovima pojedinog dužnika.
Američki kongresmen John la Falce predložio je 1987. god. stvaranje međunarodne institucije za otplatu dugova, koja bi na sekundarnom tržištu otkupljivala zajmove pojedinih zemalja uz diskont, reprogramirala ih tako da bi koristi prenijela na zemlju dužnika. Inicijativu bi dala zemlja dužnik, ali bi ona bila prihvaćena tek kada zemlja dužnik prihvati detaljan plan ekonomske politike koju će se obavezati provoditi.
Profesor Jeffrey Sachs s Harvarda, predložio je da se postojeći dugovi zaduženih zemalja, voljnih prihvatiti program prilagođavanja koji bi bio međunarodno nadziran, podrede ovim zajmovima. Novi zajam koji bi u svakoj godini bio ograničen na 5% ukupnog dosadašnjeg duga bio bi denominiran u utrživim vrijednosnim papirima.
1988. god. japanski ministar Miyazawa iznio je svoj plan za rješavanje duga zemalja u razvoju. Tim bi se planom Japan sa svojim enormnim platno-bilansnim viškovima znatnije angažirao u rješavanju problema zemalja u razvoju.
1989. god. američki ministar finansija N. Brady objavio je plan za rješavanje dužničke krize. Temeljno načelo tog plana: podupirati smanjenje dugova za oko 20% u prosjeku i stimulirati njihovu otplatu na dobrovoljnoj osnovici. MMF i WB trebale bi pomoći zaduženim zemljama u popuni njihovih rezervi koje bi se iscrpljivale otkupom dugova na sekundarnom tržištu.
1989. god. francuski predsjednik Mitterand u Dakaru je iznio plan po kome bi se oprostili dugovi grupi od 35 najsiromašnijih i najzaduženijih zemalja u ukupnom iznosu od skoro 3 milijarde $.
Prijedloga je bilo mnogo, međutim dužnička kriza nije se riješila. Zato je izvršni direktor MMF-a M. Camdessus iznio na sastanku IAB u Amsterdamu 20.03.1989. god. temeljna načela na kojima se trebaju tražiti rješenja problema dugova:
1. dodatna finansijska sredstva kako bi se dopunila domaća štednja radi povećavanja investicija u zaduženim zemljama
2. definisanje zdrave ekonomske politike u zaduženim zemljama kojom će se ispraviti greške koje su dovele do makroekonomskih neravnoteža i zaduživanja u prošlosti. Takvim se mjerama treba vratiti ne samo povjerenje međunarodnih institucija nego i vlastitih građana
3. volja i dužnika i vjerovnika da pomno istraže svemogućnosti koje im daju različiti načini smanjenja duga, kako bi se dužnik što prije mogao vratiti normalnom tržištu kapitala. To se odnosi prije svega na traženje najbolje tehnike tržišnog smanjenja duga prema otkupu, konverzija duga u vrijednosne papire
4. međunarodna solidarnost u procesu prilagođavanja – tome će doprinijeti ne samo brži rast u industrijskim zemljama nego i smanjenje njihovog protekcionizma i koordinacije njihovih ekonomskih politika radi veće stabilnosti tečajeva i kamatnih stopa.
MMF i WB trebaju olakšati finansiranje operacija smanjenja dugova davanjem sredstava zemljama dužnicima radi otkupa njihovog duga, garancija duga ili plaćanja kamata.
2.5. Reprogramiranje dugova zemalja u razvoju, Pariški i Londonski klub
Nakon izbijanja krize dugova 1982. god., mnoge zemlje u razvoju nisu mogle uredno otplaćivati svoje dugove. Kada neka zemlja dođe u takvu situaciju, smanjuje se njezin kreditni ugled, što rezultira smanjenjem neto dotoka kapitala i čak negativnih neto transfera kapitala u tu zemlju. Svaki eventualni novi zajam daje se uz sve teže uslove. Njezini tradicionalni vjerovnici nastoje smanjiti svoju izloženost smanjivanjem kredita u toj zemlji. Zato ona mora tražiti nove zajmodavce. To, zajedno s opadanjem kreditnog boniteta, uzrokuje pogoršanje uslova novog zaduživanja. Eventualni novi krediti daju se na kraći rok i uz viši kamatnjak.Smanjivanje domaće proizvodnje utiče ne samo na smanjivanje izvoza nego i domaće potrošnje što može rezultirati socijalnim i političkim teškoćama. U tom slučaju zemlja ima tri mogućnosti: prvo, ona može prestati otplaćivati zajmove bilo formalnim proglašavanjem moratorija, ili jednostavno gomilanjem neplaćenih ali dospjelih obaveza. Drugo, zemlja može nastaviti otplaćivati dugove po svaku cijenu, ali to može dovesti do drastičnog smanjenja domaće potrošnje. Treće, zemlja može od svojih kreditora zatražiti reprogramiranje svojih dospjelih obaveza.
Reprogramiranje dugova predstavlja promjenu otplatne osnove u kojoj je rok otplate pomaknut, a sama otplata ostatka duga počinje obično nakon određenog perioda mirovanja. Ovo pomicanje roka otplate i početka u otplati reprogramiranog duga predstavljaju velike olakšice koje zemlja dužnik dobija. Osim ovih olakšica, u svakom sporazumu o reprogramiranju obično se dobija i treća – zemlji dužniku se stavljaju na raspolaganje nova finansijska sredstva. Reprogramiranje dugova postalo je učestalo nakon izbijanja svjetske krize dugova. U razdoblju od 1983.-1987. god. zaključena su 83 dogovora o reprogramiranju u iznosu od 69 milijardi $. Kao rezultat ovih reprogramiranja smanjilo se povjerenje komercijalnih banaka u kreditnu sposobnost zemalja u razvoju. Ovaj gubitak povjerenja dovodi i do opadanja iznosa novih zajmova i transfera. Reprogramiranje se obavlja u okviru Pariškog i Londonskog kluba.
U okviru Pariškog kluba reprogramiraju se dugovi koji su dale javne institucije, nezavisno je li zajmoprimac subjekt javnog ili privatnog sektora. Pariški klub nije nikakav formalni klub i nema stalnog članstva. To, dakle, nije međunarodna organizacija sa definisanim statutom i članstvom. Pariški klub je skup procedura koje se koriste u pregovorima radi odgode dospjelih obaveza po kreditima koje su dale ili garantirale vlade ili vladine institucije zemalja vjerovnika privatnim ili javnim subjektima zemlje dužnika koja nije u stanju u cjelosti ispuniti svoje otplatne obaveze. Od svog nastanka 1956. god. do 1975. god., Pariški klub je reprogramirao oko 30 dugova u korist desetak zemalja u ukupnoj vrijednosti od oko 8,5 milijardi $. Tri su temeljna načela koja se primjenjuju kod reprogramiranja dugova u okviru Pariškog kluba i to:
1. Neizbježnost neplaćanja na vrijeme – vlade vjerovnici će podržati zahtjev zemlje dužnika za reprogramiranje dospjelih obaveza ako postoje dokazi da ta zemlja neće moći uredno otplatiti svoje obaveze. Dokaz za to je postojanje znatnijih neizmirenih obaveza po dugovima, što pokazuje da je načelo iminentnosti neplaćanja na vrijeme zadovoljeno. Ovo se načelo testira postojanjem jaza između rashoda i prihoda koji se ne mogu pokriti uobičajenim tokovima kapitalnih transakcija. Naime, stručnjaci MMF-a izrade projekciju bilansa plaćanja za sljedeću godinu sa svim izvorima i upotrebama deviznih sredstava, pa ako je upotreba deviznih sredstava veća od njenih izvora, postoji jaz finansiranja koji se ne može drugačije premostiti nego neplaćanjem dospjelih obaveza.
2. Uslovljenost reprogramiranja – kao preduslov za pokretanje pregovora o reprogramiranju dugova u okviru Pariškog kluba zemlja dužnik mora zaključiti stand-by aranžman sa MMF-om. Da bi zaključila taj ugovor zemlja dužnik mora prihvatiti određene uslove o provođenju sasvim određenih ekonomskih politika, što izražava u Pismu o namjerama. Na taj način svi prigovori o uslovljenosti provođenja ekonomske politike i o eventualnom miješanju u unutrašnje stvari zemlje dužnika, usmjereni su prema MMF-u. Kada je zemlja sklopila stand-by aranžman smatra se da je načelo uslovljenosti reprogramiranja ispunjeno.
3. Podjednaka raspodjela tereta reprogramiranja među vjerovnicima – ovo načelo kaže da sve zemlje vjerovnici moraju podnijeti teret reprogramiranja srazmjerno svome udjelu u dugovima. Da bi se ti uslovi proveli u životu, nužno je revidirati obaveze plaćanja u pojedinim ugovorima o zajmu.
U okviru Londonskog kluba reprogramiraju se dugovi koji su dale privatne institucije, uglavnom komercijalne banke nezavisno od statusa zajmoprimca. Londonski klub je neinstitucionalizovano udruženje komercijalnih banaka koje razmatraju pitanja od interesa za zajednički nastup prema dužnicima. Nastao je 1976. god. u Londonu i nije bio u mogućnosti da servisira dug prema komercijalnim bankama. Londonski klub servisira isključivo komercijalne kredite. Svoju pažnju koncentriše isključivo na glavnicu duga, za razliku od Pariškog kluba, koji u procesu restruktuiranja uključuje i kamate. Broj banaka koje učestvuju često se mijenja, pregovarački tim može biti kompleksan. Najveći dio posla obavlja se između tima koji je formirao dužnik i između komiteta za pregovor. Londonski klub ima i svoj vlastiti institut koji se bavi ovom problematikom. Postoje tzv. dozvoljeni dugovi: vanjski dugovi države, isključivi dugovi i kamate. Najprije se zaključuje ugovor o reprogramiranju dugova kojeg moraju da prihvate banke povjerioci, vlade i parlament zemlje dužnika. Kod Londonskog kluba se radi o privatnim interesima.
Kod Pariškog kluba politički faktori igraju veliku ulogu u pregovorima, a kod Londonskog kluba čisti ekonomski faktori, jer se radi o privatnim povjeriocima, tako da njih politika ne zanima.
2.6. Program strukturnog prilagođavanja i uloga Svjetske banke u rješavanju krize dugova
Kada neka zemlja zatraži zajam od MMF-a, on joj predlaže određene mjere ekonomske politike sa svrhom da se u razumnom roku uklone razlozi koji su uvjetovali teškoće u bilansu plaćanja. Po pravilu MMF finansira samo jedan dio neravnoteže u bilansu plaćanja, a ostatak finansiraju drugi kreditori. Međutim, uslovljavanjem ovog zajma on ubrzava strukturna prilagođavanja zemlje i time povećava povjerenje ostalih kreditora. Ekonomska logika i analitičke osnove programa strukturnog prilagođavnja što ga MMF nameće su sljedeći: da bi se zajmovi otplatili treba povećati sredstva za njihovu otplatu. Povećanje sredstava za otplatu duga može se postići ili da se poveća domaća proizvodnja ili da se smanji domaća potrošnja ili da tokom vremena proizvodnja raste brže od potrošnje.Uvijek je lakše smanjiti potrošnju nego povećati proizvodnju. To je naročito tačno u kratkom roku. Zbog toga su svi programi stabilizacije, a i programi strukturnog prilagođavanja MMF-a restriktivni, jer imaju svrhu prije svega ograničavanja domaće potrošnje. To se negativno odražava na domaću proizvodnju koja onda opada. Zbog toga takvi programi imaju za rezultat „uravnoteženje“ bilansa plaćanja bržim opadanjem agregatne potražnje od agregatne ponude. Međutim, na ovaj način se postiže samo „prisilna“ ravnoteža.
U svakom programu stabilizacije MMF-a sadržane su sljedeće komponente:
1. liberalizacija cijena da se eliminiše višak agregatne tražnje nad ponudom
2. liberalizacija uvoza radi povećanja agregatne ponude u zemlji i stepena konkurentnosti na domaćem tržištu
3. postizanje pozitivnih realnih kamatnih stopa da bi se stimulirala domaća štednja, a destimulirala agregatna potražnja
4. promjena tečaja nacionalne valute radi stimuliranja izvoza i destimuiranja uvoza
5. restriktivna monetarna politika da se poveća realni kamatnjak, smanji agregatna potrošnja, a poveća štednja
6. restriktivna fiskalna politika kojom se ograničava javna potrošnja.
Samo rast proizvodnje koji je izvozno orjentisan je kompatibilan sa postizanjem eksterne ravnoteže prezadužene zemlje. Zbog toga se programi strukturnog prilagođavanja moraju koncentrisati na dugoročno povećanje agregatne ponude uz istovremeno mijenjanje njene strukture u smjeru njene izvozne orjentacije.
Svjetska banka je međunarodna finansijska institucija kojoj je zadaća finansiranje dugoročnih razvojnih projekata. Ona sudjeluje u finansiranju strukturnog prilagođavanja privreda jako zaduženih zemalja kako bi im pomogla da što prije ožive proizvodnju, povećaju izvoz, normalizuju svoje otplatne obaveze i poboljšaju svoj kreditni bonitet na svjetskom finansijskom tržištu. Povećanje privrednog rasta zavisi, kako od njihove ekonomske politike, tako i od raspoloživosti eksternih finansijskih sredstava u periodu prestrukturisanja njihovih privreda.
Zbog toga se uloga Svjetske banke u rješavanju problema dugova jako zaduženih zemalja svodi na definisanje konzistentnog skupa mjera ekonomske politike strukturnog prilagođavanja i pomoć u osiguranju dodatnih finansijskih sredstava iz inostranstva, radi provođenja nužnih strukturnih promjena. Da bi riješile svoj problem izlaska iz krize zaduženosti, jako zadužene zemlje moraju poduzeti odlučne korake uklanjanja uzroka koji su doveli do prezaduženosti. Ti koraci moraju biti popraćeni prilivom novih finansijskih sredstava iz inostranstva.
Strategije pomoći Svjetske banke u rješavanju krize dugova jako zaduženih zemalja možemo opisati na sljedeći način:
a) povećanje finansijske podrške strukturnom prilagođavanju privreda jako zaduženih zemalja
b) jačanje politike dijaloga s vladama članicama radi utvrđivanja promjena i dogovora o nužnim promjenama u ekonomskoj politici koje će te promjene omogućiti
c) nastavljanje finansiranja investicija radi promjene privredne strukture i radi povećanja proizvodne sposobnosti privrede
d) pomoć u mobilisanju finansijske podrške programu strukturnog prilagođavanja od strane komercijalnih banaka i javnih zajmodavaca.
Svjetska banka ima ulogu katalizatora u rješavanju ovih problema. Glavni aspekt te uloge su politika dijaloga i direktna finansijska podrška programu prestruktuiranja privrede. Na taj način ona stimulira i ostale zajmodavce da sudjeluju u finansijskoj podršci tog programa.
Uloga Svjetske banke kao katalizatora u procesu skupnog finansiranja programa strukturnog prilagođavanja temelji se na pet načela:
1. plan finansiranja mora se temeljiti na dobro napravljenom realističnom programu strukturnog prilagođavanja
2. napori pojedinih zajmodavaca trebaju biti srazmjerni njihovom udjelu u dugu određene zemlje
3. u nastojanju da olakša dijalog dužnika s vjerovnicima, SB uzima u obzir politike i u zemlji dužnika i u zemlji povjerioca
4. banka daje kreditnu podršku samo u slučaju gdje se njena prisutnost smatra bitnom da se finansijski aranžman privede kraju
5. novo finansiranje od strane pojedinih vjerovnika mora biti srazmjerno njihovom udjelu u dugu jako zadužene zemlje.
ZAKLJUČAK
Shodno svemu navedenog, dolazimo do generalnog zaključka da se mnoge zemlje savremene ekonomije nalaze u poteškoćama zbog prevelikog zaduživanja budući da su ekonomske turbulencije i kretanja izložene više nego ikada.
Prema tome, svaka zemlja treba da kreira svoju optimalnu politiku zaduživanja shodno svojoj veličini, potrebama i mogućnostima. Na ovaj način će izbjeći probleme zaduživanja i ostali funkcionalno bez pretjeranog zaduživanja i posljedica koje one nose.
Konkretno, na primjeru BiH zaključujemo da BiH uprkos tome što je zemlja u tranziciji, i sa nestabilnom političkom situacijom , nema većih problema sa vanjskim dugom jer spada u umjereno zadužene zemlje, već da treba poraditi na problemu unutrašnjeg duga.
